Izraelska vojska je sravnila čitava sela u okviru svoje invazije na jug Libana, postavljajući eksploziv u kuće i uništavajući ih u masovnim daljinskim detonacijama.

Gardijan piše da je pregledao tri snimka koje je objavila izraelska vojska i koji su se pojavili na društvenim mrežama, a na kojima se vidi kako Izrael sprovodi masovne detonacije u selima Tajbe, Nakura i Deir Serjan duž granice između Izraela i Libana. Libanski mediji su izvestili o dodatnim masovnim detonacijama u drugim pograničnim selima, ali satelitski snimci nisu bili lako dostupni da potvrde ove tvrdnje.

Rušenja su usledila nakon što je izraelski ministar odbrane, Izrael Kac, pozvao na uništavanje „svih kuća“ u pograničnim selima „u skladu sa modelom korišćenim u Rafi i Beit Hanunu u Gazi“, kako bi se sprečile pretnje zajednicama na severu Izraela. Izraelska vojska je uništila 90% kuća u Rafi, na jugu Gaze.

Taktika masovnog uništavanja kuća u Gazi, gde je Izrael optužen za genocid, od strane akademika je opisana kao „domicid“ – strategija koja se koristi za sistematsko uništavanje i oštećivanje civilnih stambenih objekata kako bi se čitava područja učinila nenastanjivim.

Potencijalni ratni zločin

Izraelska vojska je saopštila da ovim demoliranjima gađa infrastrukturu Hezbolaha, poput tunela i vojnih objekata, za koje tvrdi da su ugrađeni u civilne kuće.

Izrael je naveo da će zauzeti velike delove juga Libana, uspostavljajući „bezbednosnu zonu“ na celom području do reke Litani, i da raseljeni ljudi neće moći da se vrate u svoje domove dok se ne garantuje bezbednost severnih izraelskih gradova, što izaziva zabrinutost zbog dugotrajnog raseljavanja.

Organizacije za zaštitu ljudskih prava, međutim, upozorile su da bi ove masovne daljinske detonacije mogle predstavljati bezobzirno uništavanje – ratni zločin. Zakoni ratovanja zabranjuju namerno uništavanje civilnih kuća, osim kada je to neophodno iz zakonitih vojnih razloga.

„Mogućnost da Hezbolah koristi neke civilne objekte u pograničnim selima Libana u vojne svrhe ne opravdava široko rasprostranjeno uništavanje čitavih sela duž granice“, rekao je Ramzi Kais, istraživač za Liban u Human Rights Watchu.

"Sve je izbrisano"

Za stanovnike pograničnih sela, koji su sa užasom gledali snimke uništavanja svojih kuća, detonacije su izbrisale ne samo njihove domove, već i generacije uspomena.

„Prvo što smo videli bio je trg kako se raznosi u vazduh. Tamo imam radnju. Čitav život jednog čoveka je na tom mestu – njegov rad, uspomene, sve. Odjednom vidiš kako eksplodira pred tobom“, rekao je Ahmad Abu Taam, 56-godišnji vlasnik radnje za građevinski materijal iz Tajbea. „Od tog trenutka osećao sam se kao izbeglica. Kao da više nemam dom.“

Abu Taam je bio raseljen i tokom rata između Hezbolaha i Izraela 2024. godine. Iako je selo tada bilo znatno oštećeno, njegov povratak bio je radostan. Napravio je fotografiju Deir Serjana nakon povratka stanovnika – svetleće lampice bile su okačene iznad trga, osvetljavajući mesto.

„Tada sam zaboravio raseljenje i počeo da obnavljam svoju radnju od nule – bez da sam osećao umor. Kada se vratiš, imaš osećaj da si pronašao nešto što si izgubio. Ali ovog puta, sve je nestalo. Sve je izbrisano“, rekao je Abu Taam.

Ahmad Ibrahim, 50-godišnji poljoprivrednik iz Deir Serjana, ima samo nekoliko fotografija svoje kuće. Ostale je ostavio kod kuće kada je pobegao iz sela 2. marta, očekujući da će ih pokupiti kada se vrati.

„Moj ceo život je tamo, nikada nisam odlazio dalje od 10–13 kilometara. To je prelepo, tipično selo – barem je bilo pre rata. Njegovi ljudi su dobri i velikodušni“, rekao je Ibrahim.

Vreme u Libanu prelazi u proleće, a Ibrahim žali što njegova deca neće uživati u proleću u svom domu, već će ga provesti raseljeni.

„Deca pamte lepa vremena – prolećne i letnje večeri, odlazak u polja, branje cveća i lekovitog bilja, večere na otvorenom, kuvanje čaja na vatri“, rekao je. „Za decu, to je bilo divno mesto za odrastanje.“

Mohamed Hašem, 65-godišnji lekar, proveo je 15 godina radeći po 18 sati dnevno da bi uštedeo dovoljno novca da izgradi motel Luna u Nakuri. Višespratni hotel izgrađen je 2012. godine i primao je strane turiste, libanske goste i pripadnike mirovnih snaga UN van dužnosti, koji su dolazili u ovaj primorski grad poznat po prelepim plažama.

„Leti je popunjenost bila 100%. Dobijali smo dobre ocene i nagrade. Uopšteno, bili smo srećni – živeli smo mirno, uz dobar rad“, rekao je Hašem. „Zaista je to bio porodični posao.“

Kada je objavljena vest o uništenju hotela, Hašem je bio preplavljen podrškom bivših gostiju.

„Dobili smo hiljade lajkova i komentara. Ljudi su izražavali koliko su voleli to mesto. Naši gosti su uvek bili zadovoljni – dobre cene, dobra usluga“, rekao je.

 Sidro za rasute porodice više ne postoji

Priča o selima na jugu Libana, koji je povremeno bio predmet izraelske invazije i okupacije još od kasnih 1970-ih, ujedno je i priča o raseljavanju. Porodice iz pograničnih sela rasute su širom sveta – u Australiji, Africi i Evropi – u potrazi za stabilnošću i životnim prilikama.

Ova sela su služila kao sidro za rasute porodice. Dijaspora je nalazila utehu u tome što se uvek može vratiti kući, dolazeći u velikom broju tokom leta i proleća, ponekad udvostručujući broj stanovnika sela tokom praznika.

„Ljudi bi gradili kuće vredne milion dolara samo da bi boravili nedelju ili deset dana godišnje. Selo postaje centar porodice“, rekao je Abu Taam. „Jer bez obzira gde odeš, uvek čezneš za svojim domom. Mestom gde si odrastao, gde si se prvi put osećao spokojno.“

Za mnoge, to sidro sada više ne postoji. „Osećaš dubok osećaj frustracije. Kao da neko ima moć da te izbriše“, rekao je Abu Taam.