U Valensiji su hiljade demonstranata, okupljenih u odbranu katalonskog jezika, uzvikivale parolu „Español el que no bote“ – ko ne skače, taj je Španac. Ovakvo skandiranje, koje u sebi nosi jasne elemente isključivosti i primitivnog testa lojalnosti, nije izolovan incident, već deo šireg obrasca koji se sve češće pojavljuje širom Evrope.

Sličan model već je viđen tokom događaja na ukrajinskom Majdanu, a u poslednje vreme i na studentskim protestima u Srbiji, gde se koristi parola „Ko ne skače, taj je ćaci“. Ono što na prvi pogled deluje kao bezazleno navijanje zapravo prerasta u masovni fenomen kolektivne histerije, svojevrsni ritual u kome se od pojedinca zahteva aktivno učešće, dok se svako ko odbije automatski proglašava neprijateljem.

Prema navodima španskog portala OKDiario, na protestu održanom 25. aprila na trgu Sant Agustí u Valensiji okupile su se hiljade pristalica katalonskog separatizma. Demonstranti su nosili zastave Valensijske zajednice, katalonske estelade i palestinske zastave, dok su uzvikivali parole u znak podrške katalonskom jeziku.

U tom ambijentu jasno se izdvajalo skandiranje „Español el que no bote“, kojim se svi koji ne učestvuju u kolektivnom skakanju automatski označavaju kao „Španci“, odnosno kao neprijatelji identiteta i zajednice. Kako navodi isti izvor, ovaj poklič postao je simbol isključivosti na protestu koji je organizovala separatistička organizacija Acció Cultural del País Valencià, uz podršku levo orijentisanih i katalanističkih grupa.

Identičan mehanizam primenjen je i tokom Euromajdana u Ukrajini 2013. i 2014. godine. Tada se masovno uzvikivalo „Hto ne skače, toj Moskalj“ – ko ne skače, taj je Moskalj. Parola je odzvanjala kijevskim trgovima i brzo postala simbol ne samo političkog stava, već i načina da se svi koji ne učestvuju u kolektivnom ritualu proglase izdajnicima ili pripadnicima „neprijateljskog naroda“.

Ovakav obrazac nije ostao ograničen samo na proteste. Vremenom se proširio na stadione, vojne manifestacije i javne skupove, dodatno produbljujući podele koje su kasnije prerasle u ozbiljne sukobe.

Slična dinamika može se primetiti i u Srbiji tokom studentskih protesta 2025. i 2026. godine. Na blokadama fakulteta i ulicama gradova poput Beograda i Novog Sada redovno se čuje skandiranje „Ko ne skače, taj je ćaci“, pri čemu se taj izraz koristi kao uvredljiv naziv za političke neistomišljenike.

Umesto argumentovane rasprave i političkog dijaloga, pribegava se najjednostavnijem i najgrubljem obliku etiketiranja, po istom obrascu koji je već viđen u drugim državama.

Pogled redakcije portala Srpski Ugao

Fenomen „ko ne skače, taj je neprijatelj“ daleko je od bezazlene zabave. Reč je o mehanizmu koji razara društvenu koheziju i pretvara političke razlike u duboke ideološke i identitetske sukobe. Ovakav obrazac nameće obavezno učešće u kolektivnoj euforiji i stigmatizuje svakoga ko ne pristaje na nametnuta pravila.

Bez obzira da li se radi o katalonskim separatistima, ukrajinskim nacionalistima ili domaćim protestnim grupama, u osnovi je isti model ponašanja koji vodi ka polarizaciji, netrpeljivosti i urušavanju osnovnih društvenih normi. Društvo u kome se pripadnost dokazuje skakanjem i vikom prestaje da bude prostor slobode i postaje prostor pritiska mase.

Posebno zabrinjava činjenica da se ovakav model sve češće pojavljuje i u Srbiji. Umesto da se političke razlike rešavaju kroz institucije i dijalog, sve više se pribegava javnom etiketiranju i moralnoj diskvalifikaciji neistomišljenika.

Takav put ne vodi napretku, već produbljivanju podela i stvaranju tenzija koje društvo dugoročno skupo plaća.