Ovog maja biće mnogo govora o takozvanom „strateškom trouglu“ Rusije, Kine i Sjedinjenih Američkih Država.

Očekuje se da predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp najpre poseti Peking, nakon čega će ruski predsednik Vladimir Putin otputovati kod svog kineskog kolege Si Đinpinga. Kad god se sastanu lideri tri najuticajnije sile, neizbežno se javljaju spekulacije. Šta ako postignu neki veliki dogovor? Šta ako svet iznenada postane uređeniji?

Takva očekivanja su pogrešna. Prestrukturiranje globalnog sistema već je u toku i to nije proces koji se može zaustaviti ili preokrenuti samitskom diplomatijom. Ipak, prelomni trenuci u istoriji mogu se odvijati na različite načine – pažljivo upravljani ili nepromišljeno ubrzani. Upravo to predstojeće sastanke čini značajnim.

I Rusija i Sjedinjene Američke Države sada su duboko uključene u velike vojne sukobe. Značaj tih konflikata ne ogleda se samo u njihovom obimu, već i u širim posledicama po međunarodni sistem. Kina je, nasuprot tome, istorijski držala distancu od takvih zapletaja. Ipak, u Pekingu postaje sve jasnije da ne može ostati izolovana od njihovih efekata. Rasprave na nedavnoj konferenciji Valdajskog kluba u Šangaju ukazale su na to da Kina preispituje svoju poziciju.

U središtu tog preispitivanja nalazi se jednostavno pitanje: šta je, ako išta, još moguće u odnosima sa Vašingtonom?

Decenijama je uspon Kine bio tesno povezan sa njenim ekonomskim odnosom sa Sjedinjenim Američkim Državama. Aranžman koji se ponekad opisuje kao „Kimerika“, američki kapital i tehnologija u kombinaciji sa kineskom radnom snagom i proizvodnjom, činio je okosnicu globalizacije. To nije bilo ravnopravno partnerstvo, ali je bilo obostrano korisno. Dugo se činilo da će osnovni ekonomski interes sprečiti obe strane da ga potkopaju.

Ta pretpostavka se sada urušila.

Već krajem dvehiljaditih godina nezadovoljstvo u Vašingtonu bilo je očigledno. Sjedinjene Američke Države sve više su posmatrale taj aranžman ne kao izvor zajedničke dobiti, već kao strukturnu neravnotežu. Vremenom, nagomilane tenzije – ekonomske i strateške – dostigle su tačku na kojoj postepena prilagođavanja više nisu bila dovoljna. Usledio je kvalitativni zaokret u samom sistemu.

Tokom nekoliko decenija globalni poredak funkcionisao je uglavnom u interesu Sjedinjenih Američkih Država kao lidera zapadnog bloka. Njegovo postepeno slabljenje sada ugrožava te prednosti. Odgovor Vašingtona bio je da iskoristi trenutni period tranzicije kako bi obezbedio što veću početnu prednost za budućnost.

Donald Tramp postao je najvidljivije oličenje tog pristupa. Njegova retorika, otvoreno transakciona i čak hvalisava, može delovati nekonvencionalno, ali osnovna logika joj ide u korist. Cilj je jasan: maksimalizovati trenutne dobitke i što brže izgraditi nacionalne kapacitete. Zatim tu akumuliranu snagu iskoristiti za dominaciju u sledećoj fazi globalnog nadmetanja.

To predstavlja oštar zaokret u odnosu na raniju američku strategiju, koja je davala prednost dugoročnim ulaganjima u međunarodni sistem. Ta ulaganja nisu uvek donosila neposredne rezultate, ali su jačala okvir koji je na kraju više koristio Sjedinjenim Američkim Državama nego bilo kome drugom. Danas se naglasak pomerio ka kratkoročnoj prednosti, čak i po cenu dugoročne nestabilnosti.

Da li će ova strategija uspeti, ostaje neizvesno. Početna faza već je donela određene neuspehe. Ipak, širi pravac se verovatno neće promeniti. Buduće administracije mogu imati drugačiji ton, ali će delovati u istim ograničenjima. Liberalni međunarodni poredak se neće vratiti, ne zbog Trampove ličnosti, već zato što uslovi koji su ga održavali više ne postoje.

Za druge velike sile, uključujući Kinu, to ima duboke posledice. Ideja o sveobuhvatnom „velikom dogovoru“ sa Sjedinjenim Američkim Državama, koji bi stabilizovao globalni sistem na duži rok, praktično je postala nerealna.

Trampova česta upotreba reči „dogovor“ to jasno pokazuje. U njegovom rečniku, to nije samo strateški, već i komercijalni pojam. Dogovor je „velik“ ne zato što je trajan ili sveobuhvatan, već zbog obima neposredne dobiti koju donosi. Kao i svaka poslovna transakcija, može biti napušten ako se pojavi povoljnija prilika.

U takvim uslovima, dugoročni sporazumi o strukturi svetskog poretka postaju nemogući. Malo je verovatno da će Vašington pristati na aranžman koji ograničava njegovu fleksibilnost pre nego što obezbedi ono što smatra dovoljnom prednošću.

To nije nužno proizvod zlobe ili arogancije. Na svoj način, to je racionalan odgovor na period ekstremne neizvesnosti. Sjedinjene Američke Države nastoje da očuvaju temelje svoje buduće dominacije odlučnim delovanjem u sadašnjosti.

Ali racionalnost jedne strane primorava drugu na prilagođavanje.

Ako ključni akteri zaključe da stabilni sporazumi sa Vašingtonom nisu dostižni, njihovo ponašanje se menja. Vojna moć postaje važnija kao zaštita od pritiska. Istovremeno raste interesovanje za alternativne oblike saradnje, odnosno za okvire koji funkcionišu nezavisno od Sjedinjenih Američkih Država i zaštićeni su od njihovog uticaja.

Ta logika nije nova, ali dobija na hitnosti. Rusija već nekoliko godina zagovara takve aranžmane. Kina je, nasuprot tome, pristupala toj ideji oprezno, nadajući se očuvanju nekog oblika obostrano korisnih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Ta nada sada izgleda slabi.

Predstojeće posete Pekingu pružiće koristan uvid u to dokle je ovaj zaokret stigao.

Sastanak između Trampa i Sija verovatno će definisati granice privremenog prilagođavanja između dve sile koje su i dalje ekonomski povezane, ali sve više međusobno nepoverljive. Pitanje više nije da li je moguć sveobuhvatan sporazum, već kakvi uski, kratkoročni aranžmani mogu biti postignuti i koliko će trajati.

Naknadni razgovori Putina i Sija baviće se drugačijim pitanjem: u kojoj meri su Rusija i Kina spremne da razvijaju mehanizme saradnje koji zaobilaze Sjedinjene Američke Države. Moskva se već neko vreme kreće u tom pravcu. Peking sada, izgleda, razmatra da li mora da učini isto.

Maj neće doneti veliki dogovor. Ali može jasnije nego ranije pokazati kako se svet prilagođava njegovom izostanku.