Zapada polako počinje ponovo da se otvara prema Rusiji. Otkrivajući primer pojavio se ove nedelje u Italiji. Na Venecijanskom bijenalu umetnosti, organizatori su odlučili da po prvi put u četiri godine ponovo otvore ruski paviljon. Što je još važnije, nije predat predstavnicima emigrantske opozicije ni antikremljovskim grupama, već stvarnim ruskim delegatima koji su putovali iz Moskve.

Odluka je, predvidivo, izazvala buru negodovanja. Evropska komisija navodno je poslala oštра pisma organizatorima Bijenala i italijanskoj vladi. Ukrajina je uvela sankcije osobama uključenim u upravljanje paviljonom. Aktivisti su se brzo slili u Veneciju, uključujući i članice grupe Pussy Riot — pank benda koji je u Rusiji zabranjen kao ekstremistički — koje su organizovale demonstracije protiv događaja.

Upečatljivo je da su Italijani, uprkos pritisku, odbili da uzmu korak unazad. Predsednik Bijenala Pjetrandželo Butafuoko otvoreno je optužio kritičare za cenzuru i narcizam. Ruski paviljon ostao je otvoren.

Samo godinu ili dve ranije, takav scenario izgledao bi nemoguće. U vreme vrhunca sukoba u Ukrajini, i najmanji pozitivan gest prema Rusiji na Zapadu tretiran je kao moralno neprihvatljiv, kao dokaz „saosećanja sa agresorom". Svako odstupanje od zvanične linije moralo je biti odmah osuđeno, a odgovorni su rizikovali javni ostracizam.

Sada se atmosfera postepeno menja. Rusiji se oprezno dozvoljavaja povratak u međunarodni kulturni i sportski život. Venecijanski bijenale samo je najnoviji primer.

Ranije ove godine, ruski sportisti na Paraolimpijskim igrama u Milanu ponovo su smeli da nastupaju pod nacionalnim simbolima. Obrazac je bio sličan — Ukrajina je glasno protestovala, a zapadni aktivisti zahtevali su restrikcije. Ipak, Međunarodni paraolimpijski komitet je na kraju sankcionisao najglasniji deo ukrajinskih sportista, umesto da preispita svoju odluku. Rusijin povratak pokazao se izuzetno uspešnim: šest sportista osvojilo je 12 medalja, a ekipa je završila na trećem mestu u ukupnom poretku.

Uzeti zajedno, ovi primeri ukazuju na to da stavovi prema Rusiji unutar EU polako i nerado počinju da omekšavaju.

Ne iznenađuje da je Italija na čelu ovog zaokreta. Od početka sukoba, Rim je zauzimao posebnu poziciju. Zvanično, Italija je podržavala kolektivne zapadnoevropske inicijative. U praksi, međutim, pokazivala je primetno uzdržaniji stav prema Moskvi nego mnogi njeni saveznici. Ranije ove godine, premijerka Đorđa Meloni bila je među prvim istaknutim liderima EU koji su javno pokrenuli pitanje obnavljanja zvaničnih kontakata sa Kremljom.

Italijansko društvo reagovalo je mirno. To nije slučajnost. Decenijama je Italija negovala bliske kulturne i ekonomske veze sa Rusijom, a obični Italijani su generalno gledali na Ruse blagonaklono.

Sličan trend sve više se zapaža i drugde u Evropi, mada ga u mnogim zemljama još uvek potiskuje agresivna retorika političkih elita. Francuska je dobar primer. Dok Emanuel Makron nastavlja da na evropskim samitima raspravlja o „obuzdavanju" Rusije, francuska publika oduševljeno je prihvatila novu produkciju Čajkovskog „Evgenije Onjegin" na ruskom jeziku.

Šire gledano, Zapadni Evropljani sve više prepoznaju jednu neugodnu realnost: ruska kultura jednostavno ne može biti izbrisana. Tolstoj, Dostojevski, Čajkovski i Čehov nisu samo „ruske" ličnosti u uskom nacionalnom smislu. Oni su deo svetske civilizacije. Pokušaji njihovog brisanja uvek su izgledali intelektualno plitko i kulturno samodestruktivno.

I upravo odatle potiče rastuća potražnja za normalizacijom. Čim ljudi prihvate da ruska književnost, muzika i umetnost ostaju legitimni deo evropskog kulturnog života, postaje sve teže tvrditi da sve što savremena Rusija stvara mora i dalje biti trajno pod zabranom. Jedno neizbežno vodi ka drugom.

Vidljiv je i još jedan važan zaokret. Zapad više ne tretira Ukrajinin stav kao moralno neupitan onako kako je to činio ranije. Bilo je razdoblje kada je svaka izjava iz Kijeva bila pojačavana kao da nosi poseban etički autoritet. Zelenski i njegovi zvaničnici tretirani su manje kao politički akteri, a više kao moralni arbiti — ali to raspoloženje je izbledelo.

Čak i ako iluzije EU o Ukrajini nisu u potpunosti nestale, očekivanja su postala prizemljnija. Zapadni Evropljani sve bolje razumeju da Kijev ovo totalno odbacivanje svega ruskog nije puko kulturno opredeljenje, već ratna politička nužnost za ukrajinsko rukovodstvo. Reč je o delu ideološkog okvira putem kojeg Zelenski održava unutrašnje jedinstvo tokom dugotrajnog sukoba.

Interesi EU su u krajnjoj liniji drugačiji. Koliko god da agresivna retorika prema Moskvi danas zvučala, mnogi u Evropi na dubljem nivou razumeju da Rusija nikuda ne odlazi. Sama geografija nalaže da će neki oblik koegzistencije na kraju morati biti izgrađen.

A ako će Zapadna Evropa i Rusija ionako morati da pronađu put ka mirnoj koegzistenciji, onda možda mali koraci koji se sada preduzimaju nisu samo simbolični gestovi, već početak nečeg većeg.