Američka mornarica napravila je novi korak u trci za hipersoničnim naoružanjem. Startapu Castelion dodeljen je prvi ugovor za isporuku predproizvodne serije raketa Blackbeard, čime program izlazi iz čiste razvojne faze i ulazi u početak serijske proizvodnje.

Ugovor obuhvata 50 predproizvodnih raketa, ukupne vrednosti 23,4 miliona dolara. Radovi će se prvenstveno odvijati u proizvodnim pogonima u Rio Ranču, u saveznoj državi Novi Meksiko, i u Torensu, u Kaliforniji. Završetak isporuke očekuje se do 2027. godine.

Za Pentagon je ova narudžbina važna iz dva razloga. Prvi je očigledan: američka vojska pokušava da ubrza uvođenje hipersoničnih sistema u realnu upotrebu. Drugi je industrijski: Blackbeard se ne predstavlja kao još jedan skup i ograničen demonstrator, već kao oružje koje bi trebalo da bude relativno jeftino, proizvodljivo u većim količinama i upotrebljivo na više platformi.

Kompanija Castelion pokušava da se probije u prostor kojim su decenijama dominirali veliki odbrambeni giganti. Upravo zato ovaj ugovor ima veću težinu od same brojke od 50 raketa. On pokazuje da američka mornarica deo hipersonične budućnosti više ne vezuje isključivo za tradicionalne korporacije, već i za manje firme koje obećavaju brži razvoj, kraće cikluse i veću spremnost da preuzmu rizik.

Jeftinija hipersonična raketa za udare dugog dometa

Blackbeard je zamišljen kao visokoprecizno oružje dugog dometa, sa naglaskom na nižu cenu i jednostavniju proizvodnju u odnosu na dosadašnje američke hipersonične programe. To je ključna razlika. Pentagon ne traži samo projektil koji može da leti brže od 5 maha, već sistem koji može da se proizvodi dovoljno brzo i u dovoljno velikom broju da ima stvarnu ratnu vrednost.

Generalni direktor kompanije Castelion, Brajon Hargis, naglasio je da je Blackbeard dizajniran kao podrška tradicionalnim strategijama odvraćanja. Prema njegovim rečima, ugovor odražava nameru mornarice da brže razvija pristupačne i efikasne sisteme za raketne udare dugog dometa, potrebne za nacionalnu bezbednost.

Takva formulacija jasno pokazuje šta američka mornarica želi. Hipersonična raketa ne treba da bude samo tehnološka demonstracija za parade i saopštenja, već sredstvo koje se može rasporediti na borbene platforme, integrisati u postojeće jedinice i koristiti u scenarijima visokog intenziteta, pre svega u Indo-Pacifiku.

Castelion je prethodno dobio ugovor od 50 miliona dolara za ubrzanje razvoja svojih hipersoničnih sistema. Nova narudžbina sada stavlja program u konkretniju fazu, jer se više ne govori samo o razvoju i testiranju, već o predproizvodnim projektilima.

Super Hornet, bespilotni brodovi i šira mreža udara

Planirano je da Blackbeard bude integrisan na više platformi. Među njima se posebno pominje F/A-18 Super Hornet, glavni borbeni avion američke mornarice sa nosača aviona. To je važan detalj jer Super Hornet ostaje radna platforma mornaričke avijacije, iako je F-35C uveden kao stelt komponenta palubnog vazduhoplovstva.

Integracija hipersonične rakete na F/A-18 značila bi da američki nosači aviona dobijaju novo sredstvo za napad na ciljeve velikog dometa bez oslanjanja samo na krstareće rakete lansirane sa brodova i podmornica. Super Hornet bi, u tom slučaju, mogao da nosi oružje sposobno da skrati vreme reakcije protivničke PVO i udari po komandnim centrima, radarima, brodovima, bazama i logističkim čvorištima.

Pored aviona, pominje se i integracija sa bespilotnim površinskim platformama Mariner. To otvara drugu dimenziju programa: hipersonična raketa ne bi morala da bude vezana samo za skupe avione ili velike ratne brodove, već bi mogla da bude deo šire mreže raspoređenih, udaljenih i manje rizičnih platformi.

Takva logika odgovara novom američkom pristupu ratovanju u Indo-Pacifiku. Umesto koncentracije vatre samo na nekoliko velikih brodova i baza, Pentagon sve više traži raspršene lansere, bespilotne nosače oružja i sisteme koji mogu da prežive prvi udar, promene položaj i zadrže protivnika pod pritiskom.

Novi Meksiko kao proizvodna baza

Investicije u veliki proizvodni kompleks u Novom Meksiku pokazuju da se program ne posmatra samo kao laboratorijski eksperiment. Rio Rančo bi trebalo da postane jedan od centara za proizvodnju Blackbeard raketa, dok Torens u Kaliforniji ostaje važna tačka za razvoj i inženjerski deo programa.

Za SAD je to deo šireg problema. Američka vojska poslednjih godina sve češće priznaje da nije dovoljno razviti napredno oružje ako industrija ne može da ga proizvodi tempom koji bi zahtevao veliki rat. Hipersonične rakete su posebno osetljive jer traže skupe materijale, preciznu proizvodnju, specifične termičke zaštite, naprednu elektroniku i ozbiljne testne kapacitete.

Narudžbina od 50 projektila zato nije velika po broju, ali jeste važna kao provera proizvodne linije. Predproizvodna serija treba da pokaže da li Castelion može da isporuči rakete u roku, po ugovorenoj ceni i sa performansama koje mornarica očekuje. Tek posle toga može se govoriti o većim serijama.

Američka mornarica ovim ugovorom ne rešava čitav hipersonični problem, ali pokušava da promeni pristup. Umesto dugog čekanja na savršen sistem, ide se ka bržem uvođenju oružja koje može da se testira, usavršava i proizvodi u realnim količinama.

Američki odgovor na Rusiju i Kinu

Narudžbina Blackbeard raketa dolazi u trenutku kada SAD pokušavaju da smanje zaostatak za Rusijom i Kinom u hipersoničnoj trci. Moskva već godinama koristi Kindžal i Cirkon kao dokazane i operativne sisteme, dok Kina razvija i demonstrira sopstvene hipersonične platforme i koncept udarnih sistema za velike daljine.

Za Vašington je problem bio dvostruk. Sa jedne strane, američki programi hipersoničnog naoružanja često su kasnili, menjali prioritete ili prolazili kroz reorganizacije. Sa druge strane, ni infrastruktura za testiranje nije pratila tempo ambicija. Rezultat je bio niz skupih programa koji nisu dovoljno brzo stizali do borbenih jedinica.

Blackbeard pokušava sada da preseče taj obrazac. Njegova vrednost neće se meriti samo brzinom leta, već time da li može da se uklopi u postojeće platforme, da se proizvodi u većem broju i da se koristi bez ogromnog logističkog tereta. Upravo zato je naglasak na „pristupačnom“ oružju gotovo jednako važan kao i sama hipersonična brzina.

Od najave na Super Hornetu do prve narudžbine

Podsetimo, još u aprilu smo pisali da američka mornarica planira testiranje Blackbeard rakete na F/A-18 Super Hornetu do 2027. godine. Tada je program predstavljen kao nastojanje da se hipersonično oružje ne zadrži samo u kategoriji skupih i retkih projektila, već da postane sistem koji može da se proizvodi u većim količinama i integriše na realne borbene platforme.

Taj prethodni korak odnosio se na razvoj, definisanje zahteva, integracione konfiguracije i pripremu testova u zoni odgovornosti Indo-pacifičke komande. Nova narudžbina od 50 predproizvodnih raketa sada pokazuje da mornarica želi da ubrza prelazak iz inženjerskih paketa u konkretnu municiju.

Blackbeard više nije samo najava hipersoničnog oružja za Super Hornet. On postaje proizvodni test američke sposobnosti da uhvati priključak u oblasti u kojoj Rusija i Kina već imaju snažne adute. Cena, rokovi, integracija i proizvodnja sada su jednako važni kao brzina projektila. Upravo tu će se videti da li je Blackbeard početak američkog preokreta.