Španija je, izgleda, odlučila da povuče ručnu kočnicu u poslu koji je godinama prolazio pod izgovorom efikasnosti, veštačke inteligencije i „napredne analitike“. Američki Palantir Technologies, jedna od najkontroverznijih kompanija za obradu podataka i obaveštajnu analitiku, našao se na udaru Madrida zbog pitanja koje više nije tehničko, već državno: ko zaista kontroliše najosetljivije podatke jedne zemlje?

Prema medijskim izveštajima, kancelarija španskog premijera počela je da šalje instrukcije državom kontrolisanim kompanijama i institucijama da ne sklapaju nove ugovore sa Palantirom. Na meti nisu sitni administrativni poslovi, već sektor u kome se prepliću komunikacije, odbrana, obaveštajni rad i industrijska infrastruktura. Među imenima koja se pominju nalaze se Telefónica, Indra i brodogradilište Navantia.

To znači da Madrid ne govori samo o softveru. Govori o digitalnoj zavisnosti od američke kompanije čiji su koreni duboko vezani za bezbednosni aparat SAD.

Crna lista zbog suvereniteta

Zvanično objašnjenje je očekivano: zaštita poverljivih informacija, nacionalna bezbednost i sprečavanje potencijalne zloupotrebe osetljivih podataka. U prevodu, Španija više ne želi da ključni državni i strateški sistemi zavise od platforme nad kojom nema punu političku i tehnološku kontrolu.

Palantir nije obična IT firma, njegovi proizvodi služe za spajanje velikih baza podataka, prepoznavanje obrazaca, obaveštajnu analizu, praćenje mreža, procenu rizika i vojno planiranje. To je alat koji u pravim rukama može ubrzati odlučivanje, ali u pogrešnim rukama može postati idealan instrument nadzora, političke zavisnosti i spoljne kontrole.

Upravo zato španski potez ima veću težinu od jednog ugovora. Država može kupiti američki softver za kancelarije, računovodstvo ili komercijalnu obradu podataka. Mnogo je drugačije kada isti model uđe u obaveštajni sistem, vojsku, telekomunikacije i odbrambenu industriju.

Vojska bi da zadrži ono što radi

Problem za Madrid je što Palantir nije samo planirani dobavljač koji se lako briše iz budućih tendera. Kompanija već ima ugovor sa španskim Ministarstvom odbrane, vredan 16,5 miliona evra, za sistem obaveštajne fuzije i analize podataka u okviru španskih oružanih snaga. Taj ugovor ističe u novembru, a upravo tu počinje političko natezanje.

Deo vojnog vrha navodno želi da se saradnja nastavi, jer Palantirova platforma nudi operativne mogućnosti koje evropske alternative još ne mogu lako da zamene. To je stara evropska zamka: političari govore o suverenitetu, vojska traži alat koji radi odmah, a američke kompanije se ubacuju baš u prostor između te dve potrebe.

Palantir tu ima ozbiljnu prednost. Nije najomiljeniji, nije najbezbedniji iz ugla evropske autonomije, ali je već prisutan, funkcionalan i duboko prilagođen bezbednosnim strukturama koje žive od brzine obrade podataka.

Evropa kasno otkriva cenu zavisnosti

Španija nije usamljena. Francuska je već odlučila da domaća obaveštajna služba DGSI pređe sa Palantira na francuski ChapsVision, uz obrazloženje da država više ne sme da prihvata nove strateške zavisnosti u digitalnom sektoru. U Nemačkoj se takođe sve više govori o evropskim alternativama, posebno u sajber i obaveštajnim strukturama.

To ne znači da Evropa odjednom odbacuje američku tehnologiju. Ona je na njoj i dalje duboko zavisna. Problem je što se sada vidi cena te zavisnosti. Kada američka kompanija obrađuje osetljive bezbednosne podatke evropske države, pitanje više nije samo gde se nalazi server. Pitanje je čiji zakon, čija politika i čiji bezbednosni aparat imaju poslednju reč.

Palantir je godinama prodavao ono što evropske države nisu umele same da naprave dovoljno brzo: moćnu analitiku za rat, obaveštajne službe, policiju, migracije, protivterorizam i velike državne sisteme. Sada te iste države pokušavaju da vrate kontrolu, ali tek nakon što su se navikle na alat koji ne mogu lako da zamene.