Američki predsednik Donald Tramp izašao je sa samita NATO u Ankari zadovoljan, hvaleći jedinstvo saveznika i potvrđujući da Sjedinjene Države, barem za sada, neće napustiti Alijansu. Međutim, iza diplomatskih osmeha krije se drugačija realnost, tvrdi američki politički analitičar Entoni Dž. Konstatini u autorskom tekstu za magazin The American Conservative.

Prema njegovoj oceni, evropske članice NATO nisu ozbiljno krenule u ponovno naoružavanje, uprkos javnim obećanjima o povećanju vojnih budžeta. Štaviše, autor tvrdi da pojedine zemlje pribegavaju računovodstvenim trikovima kako bi formalno ispunile ciljeve Alijanse, dok se stvarne vojne sposobnosti ne povećavaju.

Konstatini navodi da je administracija Donalda Trampa odustala od plana da za trećinu smanji broj američkih vojnika u Evropi, što je evropskim saveznicima donelo veliko olakšanje. Prema njegovim rečima, strategija evropskih lidera bila je jednostavna – kombinacijom laskanja Trampu i obećanja o većim izdvajanjima za odbranu pokušali su da zadrže američko vojno prisustvo na kontinentu.

Autor tvrdi da su pojedini lideri NATO čak razgovarali o tome kako da odlože bilo kakvu ozbiljnu raspravu o budućnosti Alijanse do isteka Trampovog mandata. Kako navodi, razmatrana je čak i ideja da se ukinu godišnji samiti NATO kako bi se izbegli sukobi sa američkim predsednikom.

Iako priznaje da su pojedine zemlje, poput Estonije, značajno povećale vojne izdatke, Konstatini ističe da se u mnogim drugim državama izdvajanja ne menjaju ili čak opadaju. Kao primere navodi Slovačku i Češku, dok za Italiju tvrdi da u vojni budžet uključuje rashode za domaće policijske snage kako bi ispunila zadate ciljeve.

Posebno ukazuje na Nemačku, koju smatra ključem svakog ozbiljnog evropskog naoružavanja, ali ocenjuje da je Berlin već počeo da odustaje od velikih obećanja o drastičnom povećanju vojnih kapaciteta.

Autor smatra da čak i kada bi Evropa zaista značajno povećala svoju vojnu moć, nije jasno zbog čega bi to bilo u američkom nacionalnom interesu.

Prema njegovoj oceni, evropske članice NATO već danas raspolažu dovoljnim kapacitetima da odvrate ili poraze eventualni konvencionalni napad Rusije, ukoliko bi do njega uopšte došlo.

Istovremeno upozorava da bi veća evropska ulaganja u odbranu mogla da ohrabre zagovornike nastavka rata u Ukrajini i povećaju rizik od direktnog sukoba između NATO i Rusije, posebno zato što se deo novih vojnih izdvajanja usmerava na isporuke oružja Kijevu.

Konstatini odbacuje i argument da je američko vojno prisustvo u Evropi neophodno zbog operacija na Bliskom istoku. Kao primer navodi nedavne nesuglasice sa Italijom oko korišćenja američkih baza tokom operacije „Epic Fury“, što je, prema njegovom mišljenju, pokazalo da ni taj argument više nije siguran.

Autor smatra da Tramp, uslovljavajući američku posvećenost NATO visinom evropskih vojnih budžeta, zapravo dopušta evropskim saveznicima da utiču na spoljnu politiku Vašingtona.

On opisuje obrazac koji bi, kako tvrdi, mogao da se ponavlja na svim budućim samitima NATO: generalni sekretar Alijanse najpre posećuje Belu kuću, hvali evropske vojne investicije i američku vojnu industriju, zatim obasipa Trampa komplimentima i pripisuje mu zasluge za navodni preporod evropske odbrane. Na samom samitu evropski lideri izbegavaju svaku kritiku SAD i javno zahvaljuju američkom predsedniku, bez obzira na stvarne rezultate.

Međutim, Konstatini smatra da postoji drugačije rešenje.

On podseća da Pentagon i dalje sprovodi šestomesečnu reviziju rasporeda američkih snaga u Evropi, čiji je cilj da evropske članice NATO preuzmu glavnu odgovornost za sopstvenu odbranu.

Prema njegovim rečima, upravo bi ta analiza trebalo da posluži kao temelj za povlačenje američkih kopnenih snaga sa evropskog kontinenta.

„Povratak američkih vojnika kući predstavlja najjaču kartu koju Vašington ima. Kada revizija bude završena, predsednik Tramp trebalo bi da je odigra“, zaključuje Konstatini.