Analizu ovog "fenomena" potpisuje Stiven M. Volt, kolumnista magazina Foreign Policy i profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard, gde predaje na katedri Robert i Rene Belfer. Volt je i autor projekta „The New Geopolitics", serije od pet delova koja publici objašnjava ključne koncepte za razumevanje savremene svetske politike. Tekst prenosimo za srpsku publiku u saglasnost sa originalom objavljenim na Foreign Policy.

Ako ste Amerikanac, verovatno vam je već dosadilo da gubite ratove. Meni jeste. I možda se pitate: „Zašto se ovo stalno dešava?" To je intrigantna i obeshrabrujuća zagonetka: iako su Sjedinjene Države decenijama daleko najmoćnija zemlja sveta, sa vojskom čiji su budžet i sirove sposobnosti neprevaziđeni, u novijoj istoriji uglavnom su gomilale poraze. To uključuje i aktuelni rat sa Iranom, koji još uvek nije ostvario nijedan od ciljeva koje je postavila Trampova administracija i verovatno će se završiti tako što će Iran izaći u znatno jačoj strateškoj poziciji.

Pogledajte listu. Korejski rat je završen nerešeno (o tome više kasnije). Vijetnam je bio jasan poraz, kao i Irački rat iz 2003. i „večiti rat" u Avganistanu. Kosovski rat iz 1999. teško da se može nazvati trijumfom, s obzirom na to da je Srbija na kraju rata dobila povoljnije uslove nego što su joj bili ponuđeni pre početka sukoba. Ako izuzmemo okupaciju sitne ostrvske države Grenade 1983. godine (grubo neravnopravan sukob koji se jedva može računati), jedina jasna pobeda Sjedinjenih Država u svim ovim decenijama bio je Zalivski rat 1991. godine. Da, znam: Sjedinjene Države i njihovi saveznici jesu „pobedili" u Hladnom ratu, izuzetak koji potvrđuje pravilo jer je reč o „ratu" koji nikada nije podrazumevao direktan oružani sukob sa Sovjetskim Savezom.

Zašto su Sjedinjene Države tako loše prošle? Sigurno nije reč o nedostatku novca, s obzirom na veličinu američkog vojnog budžeta i spremnost Kongresa da odobri dodatna sredstva kad god to bude zatraženo. Nije ni nedostatak vatrene moći, jer Sjedinjene Države i dalje izuzetno dobro „razvaljuju stvari", čak i na velikoj udaljenosti od sopstvenih obala. Ta sposobnost je možda trenutno donekle umanjena, s obzirom na to kako su predsednik Donald Tramp i ministar odbrane Pit Hegset rasuli zalihe naprednih raketa zemlje u svom nepromišljenom ratu protiv Irana, ali taj faktor ne objašnjava zašto je pobeda tako teško dostižna. Nije reč ni o nedostatku hrabrosti američkih oružanih snaga, koje su i dalje spremne da se izlažu opasnosti, često herojski. I sigurno nije zato što američkim vojnicima nedostaje testosterona, ma šta mislio naš nesrećni sekretar (izgubljenog) rata.

Umesto toga, pravi razlozi zbog kojih Sjedinjene Države neprestano gube ratove su strateški i strukturni. Zemlja vodi ratove po izboru koji kombinuju skromne američke interese sa izuzetno ambicioznim ciljevima, poput pokušaja da se strano društvo preoblikuje po američkom uzoru. Rezultat je da su protivnici obično mnogo odlučniji od Vašingtona, jer je za njih na kocki mnogo više toga. Oni se bore za opstanak ili bar za očuvanje nezavisnosti i autonomije, dok se Sjedinjene Države u većini slučajeva bore za ciljeve koji su možda poželjni, ali u krajnjoj liniji nisu od vitalnog značaja. Pod ovakvim okolnostima, logično je očekivati da će protivnici biti mnogo spremniji na žrtve od Sjedinjenih Država. Kao u gotovo svim asimetričnim sukobima, slabija strana pobeđuje ne otvorenom pobedom na bojnom polju, već time što ne gubi i čeka da jača sila shvati da ulaganje sve više vojnika i novca u močvaru jednostavno nije vredno truda.

Ova jednostavna formula nam mnogo govori o svim ovim nedavnim ratovima. Sjedinjene Države su na Korejskom poluostrvu branile značajne interese, jer bi neosporena komunistička pobeda tamo mogla ozbiljno uticati na tok Hladnog rata u Aziji. Ali Kina je američke napore da ujedini poluostrvo videla kao egzistencijalnu pretnju i na kraju je žrtvovala najmanje 200.000 vojnika (a verovatno mnogo više) da bi sprečila takav ishod. Posle tri gorka ratna leta, rezultat je bio suštinski nerešen.

U Vijetnamu su se Sjedinjene Države suočile sa žestokim nacionalizmom vijetnamskog komunističkog pokreta, silom koja je prethodno porazila francusku kolonijalnu vlast i pokazala se nemogućom za iskorenjivanje. Iako su američki lideri neko vreme uspevali da ubede građane da je sprečavanje komunističke pobede vitalni interes — uglavnom prizivanjem preuveličanih strahova od „efekta domina" i gubitka kredibiliteta — javnost se na kraju okrenula protiv naizgled beskrajnog rata, primorala povlačenje SAD i otvorila put konačnom trijumfu Hanoja.

Slična sudbina dovela je do nesrećnih ishoda u Iraku i Avganistanu. Sadam Husein je bio serijski smutljivac, ali je do 2003. godine bio obuzdan, njegovi programi naoružanja rasformirani, i nije imao nikakvu ulogu u terorističkim napadima 11. septembra. Njegovo svrgavanje, dakle, nije bilo vitalni interes SAD, ma šta govorili američki neokonzervativci koji su sanjali o pretvaranju Bliskog istoka u more proameričkih demokratija. Rešiti se Sadama bilo je lako (što samo potvrđuje koliko je male opasnosti zapravo predstavljao), ali su se okupacione snage ubrzo suočile sa snažnom pobunom, usmerenom protiv strane dominacije i potpomognutom od strane Irana i Sirije, koje nisu želele da budu sledeće na američkoj listi meta. Još jedan ambiciozan rat po izboru pretvorio se u skup fijasko. Zvuči poznato?

U Avganistanu je kombinacija neznanja, idealizma i ograničenog strateškog značaja na kraju osudila američki ratni napor na propast. Vašington je imao dobar razlog da krene u poteru za Osamom bin Ladenom i njegovim talibanskim domaćinima, ali ostanak s ciljem pretvaranja Avganistana u zapadnjačku demokratiju izazvao je žestok otpor društva koje je u potpunosti zaslužilo svoju reputaciju „groblja imperija". Na kraju je pobunjenicima bilo više stalo do izbacivanja Sjedinjenih Država nego što je Americi bilo stalo do njihovog poraza — ako je to uopšte bilo moguće — i na kraju su Tramp, tokom svog prvog mandata, a potom i predsednik Džo Bajden, okončali sukob koji je odavno bio besmislen poduhvat.

Zalivski rat iz 1991. godine očigledan je izuzetak od inače neimpresivnog američkog učinka. Striktno gledano, i on je bio „rat po izboru", s obzirom na to da su Sjedinjene Države mogle dozvoliti Iraku da zadrži Kuvajt bez neposredne pretnje sopstvenoj bezbednosti. Ali vremenom bi iračka kontrola nad Kuvajtom i njegovim prihodima od nafte mogla da poremeti ravnotežu moći u Zalivu na zabrinjavajući način, a administracija Džordža Buša Starijeg strahovala je da bi dozvoljavanje ovakve neosporene agresije moglo da postavi opasan presedan. Ali, što je veoma važno, u ovom slučaju su američki ciljevi bili u potpunosti usklađeni sa američkim interesima. Sjedinjene Države i njihovi saveznici proterali su Irak iz Kuvajta, uništili iračku vojnu moć i nametnuli rigorozne inspekcije Ujedinjenih nacija koje su rasformirale njegove programe naoružanja. Ali predsednik Džordž Buš Stariji mudro je odlučio da ne „krene na Bagdad" i svrgne režim, kako zbog toga što bi to prevazišlo ovlašćenja data od strane Saveta bezbednosti UN, tako i zbog toga što bi to primoralo Sjedinjene Države da okupiraju i upravljaju podeljenim i ogorčenim društvom. Zato što su američki ciljevi bili usklađeni sa američkim interesima, a Buš je rat okončao brzo, ovaj rat se s pravom smatra zapanjujućim uspehom.

Ipak, supersili nije lako da uskladi svoje interese i ciljeve. Zato što su Sjedinjene Države toliko moćne i objektivno toliko bezbedne, neće biti mnogo sukoba u kojima su zaista vitalni interesi u pitanju i u kojima su velike žrtve — poput onih koje su Amerikanci podneli tokom Drugog svetskog rata — lako opravdive. Istovremeno, američka moć i tehnološka superiornost olakšavaju intervenisanje na svakojakim mestima i ubeđivanje kreatora politike da će ti sukobi biti lako dobitni. Problem je, ukratko, u tome što Sjedinjene Države nisu loše u vođenju ratova. Problem je u tome što obično vode pogrešne ratove zbog pogrešnih ciljeva, što potkopava poverenje saveznika u američko rasuđivanje i otežava takmičenje sa pravim rivalima poput Kine.

Zašto se ovo stalno dešava, čak i pod predsednikom koji je tvrdio da se protivi „večitim ratovima" i insistirao da je „kandidat mira"? Postoji mnogo razloga, ali jedan od njih je i uporna nespremnost američke spoljnopolitičke elite da sebe pozove na odgovornost i uči iz prošlih grešaka. Savršenu ilustraciju ovog problema pruža nedavni intervju Roberta Kejgana za Responsible Statecraft. Na svoju čast, Kejgan je javno kritikovao Trampov rat sa Iranom, ali je dosledno zagovarao snažan pristup američkoj spoljnoj politici i bio jedan od najistaknutijih javnih zagovornika Iračkog rata 2003. godine. Kada je upitan da li je taj rat bio greška, odgovorio je da nije siguran koja bi bila korist od priznanja da je to bila greška, jer to nikoga neće vratiti u život. Dodao je da mu je glavno žaljenje to što je rat smanjio javnu podršku intervencionističkoj spoljnoj politici koju zagovara.

Sve dok nespremnost da se priznaju greške i preuzme odgovornost ostaje raširena u spoljnopolitičkim krugovima — uključujući i veliki deo MAGA sveta u ovom trenutku — Amerikanci će morati da se naviknu na razočaranje.