Ova situacija samo potvrđuje ono što mnogi odavno znaju, ali sada to postaje očigledno i najnaivnijima: tzv. borba protiv Đukanovićevog režima u Crnoj Gori bila je više imitacija otpora, a manje stvarna politička hrabrost. Jer, kako objasniti da oni koji se danas gromoglasno oglašavaju povodom

Box: protesta u Beogradu
nikada nisu ni kamen podigli protiv trodecenijske pljačke, korupcije i političkog nasilja u vlastitoj zemlji?

Posebno je indikativno što ih ne pogađa ćutanje Vlade Crne Gore na pogrom nad srpskim narodom i svetinjama na

Box: Kosovu i Metohiji
, niti ih zabrinjava otvorena diskriminacija srpskog jezika. Nema blokada zbog uvođenja sankcija Rusiji, niti zbog povratka najproblematičnijih kadrova bivšeg režima – Ranka Krivokapića i Mirne Nikčević – u institucije vlasti. Ali zato iz svojih udobnih fotelja, uz tastature i pametne telefone, energično bodre proteste u Beogradu. Tuđe rane, očigledno, više bole od vlastitih.

Zeleno svetlo sa beogradskog semafora konačno je osvetlilo i ovu crnogorsku “patriotsku” elitu. Ispostavilo se da je njihova borba protiv DPS-a bila više stvar imidža i prilike za lično pozicioniranje, nego istinske posvećenosti slobodi, pravdi i narodnoj volji. Zato je možda i dobro što se sve ovo dešava: konačno su maske pale.

Crna Gora neće i ne može napred sve dok se politička scena ne očisti od onih koji pod plaštom patriotizma i borbe protiv režima zapravo služe istim centrima moći koje su navodno rušili. Ako ne znamo ko je istinski bio protiv Đukanovića, bar sada znamo ko nije. A to je već korak ka istini – jedinom temelju na kojem se može graditi ozbiljna i slobodna država.

Bonus video:

Alo/

Box: Borba.me