Mitropolit je rekao da se svaki amanet potvrđuje zavetom, te napomenuo da je Njegoš ostavio zakletvu da ga njegovi Crnogorci sahrane na

, te da će, ako to ne ispune, ostaviti prokletstvo na njih.

”To moramo znati – silu

, koji nisu mogli odmah ispoštovati zbog nevremena ali i zbog nereda koji se dogodio, neredovnog stanja, ali je knez Danilo čim se malo sabrao, odmah je izvršio Njegošev amanet i ispunio njegovu volju. Odužio se svome prethodniku. Isto tako je taj amanet poštovao i kralj Nikola. Vidimo da je odlazio na Lovćen, da je kapelu obnavljao, da je na svaki način vodio računa da se redovne godišnje službe vrše na Lovćenu. Kapela je po svemu funkcionisala kao Božiji hram, iako je crnogorski sud donio sramnu odluku u komunističko vreme – da kapela nije bila hram. Šta ih briga? Moglo im se, ali time je sud zapravo poništio sam sebe. Time je sud obesmislio cio taj proces”, kazao je Joanikije sinoć u porti Cetinjskog manastira gdje je održana promocija knjige ”Vladika sa Lovćena”, autora Manojla Manja Vukotića.

Kako se navodi na sajtu Mitropolije, Joanikije je istakao značaj trojice mitropolita crnogorsko-primorskih: Gavrila Dožića, Danila Dajkovića i Amfilohija u očuvanju, kako je rekao, Njegoševog amaneta.

Prema njegovim rečima u vreme mitropolita Gavrila Dožića došlo je do velike obnove Lovćenske kapele poslije stradanja u Prvom svjetskom ratu kada su je Austrougari umnogome oštetili projektilima.

“

je insistirao na tome da se cijela Crkva založi za obnovu Lovćenske kapele i njena obnova je vrlo brzo postala centralna tema u Srpskoj crkvi. Kralj Aleksandar, budući da je u to vrijeme bio vrlo blizak sa Ivanom Meštrovićem, imao je ideju da na Lovćenu sagradi jedna veća građevina – mauzolej, međutim, nakon razgovora sa mitropolitom Gavrilom Dožićem, vrlo brzo shvata da je ta ideja pogrešna. Mitropolit Gavrilo Dožić je išao lično kod kralja Aleksandra i izložio i svoj stav, ali i stav Svetog arhijerejskog sabora. Moramo priznati da kralj Aleksandar apsolutno nije protivrečio. Odmah je prihvatio inicijativu Crkve i te se svoje zamisli, odnosno svoje zablude, vrlo lagano odrekao. Ljudski je to sve bilo nekako s njegove strane, a on kao krvni srodnik prihvatio je da se iz kraljevske kase, ne iz državnog budžeta, obnovi Lovćenska kapela, kao krvni srodnik Njegošev”, rekao je on.

Zajedno sa srušenom kapelom, kazao je Jonaikije, nastradao je mitropolit Danilo Dajković, koji se, naveo je on, lavovski borio, sa jakim argumentima koji su bili nepobitni i tako ubedljivi sa strane struke, ali za tadašnju vlast to nije značilo ništa.

”On se saraspeo sa Lovćenom, sa kapelom, odnosno raspeo se sa Vladikom Radom. Kada je nad Svetim Vladikom izvršeno nasilje kakvo nismo mogli očekivati ranije. Da je neko rekao Crnogorcima u 19. i s početka 20. veka da će oni i njihovi sinovi u budućnosti rušiti kapelu, to niko ne bi mogao verovati. To bi bila apokaliptična priča za njih. Isto tako, prosto je nezamislivo rušiti svetinju koja je imala takvo mjesto u našoj svesti da je ušla u grb Crne Gore i ostala”, dodao je Joanikije.

Kao velikog zastupnika Njegoševog amaneta, Joanikije je naveo Amfilohija, koji je, kako je rekao, ”na svaki mogući način podsjećao vlasti Crne Gore da oslobode Crnu Gore od Njegoševog proklestva”, da ispune Njegošev amanet, da vrate kapelu na Lovćen i da

konačno sahranimo u njegovoj crkvi i proslavimo ga kao sveca.

”Mnogi ljudi na vlasti su govorili da bi to trebalo učiniti, međutim to se sve odlagalo i odlaže se i do dana današnjega. Nisam čuo ni jedan argument koji bi bio utemeljen u istini i u valjanim razlozima protiv obnavljanja kapele, ali jednostavno nema hrabrosti ova naša država da to učini. Ne može ona da sledi Njegoša, prosto se raslabila do te mere da to još uvek ne može da učini, ali Bog će dati snage ovome narodu da to jednoga dana ispuni”, kazao je Joanikije između ostalog.

Bonus video: