Američka zaplena tankera „Mariner“ u međunarodnim vodama severnog Atlantika predstavlja jedan od najozbiljnijih pomorskih incidenata u poslednjim decenijama i jasan signal da su Sjedinjene Američke Države prešle sa političkog i ekonomskog pritiska na otvorenu primenu sile protiv civilne pomorske trgovine, pod izgovorom sprovođenja sankcija.

Iako je čitava operacija u Vašingtonu predstavljena kao akcija protiv takozvane „ruske flote u senci“, podaci o sastavu posade zaplenjenog broda otkrivaju potpuno drugačiju i daleko složeniju realnost. Prema informacijama koje su objavili brojni mediji, među mornarima koje su američke snage zadržale dominiraju – ukrajinski državljani.

Na tankeru se nalazilo ukupno 28 članova posade:
– 20 državljana Ukrajine,
– šest državljana Gruzije,
– i svega dva državljanina Rusije.

Drugim rečima, američke snage su vojnom silom intervenisale protiv multinacionalne civilne posade i praktično „uhapsile“ građane država koje formalno nisu u ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Od Venecuele do severnog Atlantika – kako je tekao progon

Incident ima dužu pozadinu i započeo je još u decembru, kod obala Venecuele, kada su američke vlasti pokušale da zaustave tanker koji je tada plovio pod imenom „Bela 1“. Tom prilikom osporena je zastava Gvajane, a kapetanu je naloženo da promeni kurs i uputi se ka američkoj luci. Taj zahtev je odbijen.

Brod je potom nastavio plovidbu ka otvorenom Atlantiku. Tokom putovanja, kapetan je zatražio i dobio privremenu registraciju u Rusiji, u luci Soči, promenio ime broda u „Mariner“ i podigao rusku zastavu. Moskva je taj čin ocenila kao pravno validan i u skladu sa međunarodnim pravilima. Vašington je, sa druge strane, rusku registraciju proglasio nevažećom i „fiktivnom“. Upravo na toj tački dolazi do sudara dva suprotstavljena tumačenja međunarodnog pomorskog prava.

Ignorišući rusku registraciju, američke snage su izvršile nasilno ukrcavanje na tanker u međunarodnim vodama između Islanda i Škotske.

Uloga Velike Britanije

Za razliku od nekih ranijih slučajeva, u operaciji protiv „Marinera“ potvrđeno je i direktno učešće Velike Britanije. London je priznao da je pružio vojnu podršku, uključujući angažovanje broda Kraljevske mornarice „Tidesforce“ i izviđačkih aviona Ratnog vazduhoplovstva.

Zvanični britanski stav je da je operacija sprovedena „u potpunosti u skladu sa međunarodnim pravom“. Međutim, upravo britansko učešće dodatno podiže političke i bezbednosne uloge, jer incident više ne deluje kao izolovani američko-ruski spor, već poprima obrise šire zapadne vojne akcije.

Ruski odgovor i opasan presedan

Moskva je zaplenu tankera ocenila kao čin pomorske piraterije i grubo kršenje međunarodnog pomorskog prava. Rusko Ministarstvo spoljnih poslova zatražilo je da se ruski državljani iz posade odmah vrate u zemlju i odbacilo mogućnost njihovog izručenja američkim sudovima.

Posebnu zabrinutost izazvale su informacije da je tanker tokom plovidbe navodno bio praćen ruskom podmornicom. Iako do direktne vojne intervencije nije došlo, analitičari upozoravaju da sama činjenica takvog praćenja govori o izuzetno visokom stepenu rizika i mogućnosti direktnog sudara velikih sila.

Istovremeno, ruski mediji i vojni analitičari sve češće pominju mogućnost odgovora po principu uzajamnosti, koji bi prvi put nakon Hladnog rata direktno ugrozio američku trgovačku flotu. U tom kontekstu se pominju Severna, Crna i Baltička mora, gde bi ruske pomorske snage, u slučaju dalje eskalacije, mogle da zaplenjuju američke naftne tankere uz obrazloženje zaštite sopstvenog ekonomskog i državnog suvereniteta.

Ćutanje Kijeva i Tbilisija

Jedan od najupečatljivijih aspekata celog slučaja jeste potpuno odsustvo reakcije Kijeva, iako se među zadržanima nalazi čak 20 ukrajinskih državljana. Nije upućen nijedan zvanični protest, niti je zatražena konzularna zaštita.

Slična situacija je i sa Gruzijom, čijih je šest građana bilo deo posade. Ovakvo ćutanje dodatno pojačava utisak da su civili svesno žrtvovani u širem geopolitičkom nadmetanju.

Sankcije kao fizičko oružje

Zaplena „Marinera“, kao i ranija zaplena supertankera „M Sofija“ u Karipskom moru, ukazuje na novu strategiju Vašingtona – pretvaranje sankcija iz političkog i ekonomskog instrumenta u sredstvo fizičkog presretanja i zaplene trgovačkih brodova na otvorenom moru.

Prema upozorenjima Moskve, Pekinga i Teherana, ovakva praksa direktno podriva temelje međunarodne trgovine i uvodi pravilo sile tamo gde je decenijama važilo pravilo slobodne plovidbe.

Kako je moguće „hapšenje“ u međunarodnim vodama?

Jedno od ključnih pitanja koje otvara zaplena tankera „Mariner“ jeste pravna priroda postupanja američkih snaga u međunarodnim vodama. Prema važećem međunarodnom pomorskom pravu, brod na otvorenom moru potpada isključivo pod jurisdikciju države čiju zastavu nosi. Samo ta država ima pravo da sprovodi krivične, upravne ili bezbednosne mere nad brodom i njegovom posadom.

Postoje strogo ograničeni izuzeci – poput piraterije, trgovine robljem, neovlašćenog emitovanja ili situacija kada brod nema državljanstvo – kao i slučajevi u kojima postoji jasan mandat Saveta bezbednosti UN ili saglasnost države zastave. U odsustvu tih uslova, svako nasilno ukrcavanje smatra se kršenjem međunarodnog prava.

Uprkos tome, Vašington koristi termin „hapšenje“, pokušavajući da vojnu operaciju predstavi kao policijsku primenu domaćih sankcionih zakona. Međutim, američki sankcioni režimi nemaju automatsku međunarodnopravnu snagu i ne daju SAD pravo da silom deluju protiv stranih civilnih brodova u međunarodnim vodama.

U pravnom smislu, bez zakonitog osnova, ovakva praksa može se tumačiti kao nezakonito lišavanje slobode civila, pa čak i kao otmica. Upravo zato Moskva i druge države upozoravaju da se ovakvim potezima stvara opasan presedan u kojem međunarodne vode prestaju da budu neutralna zona, a sankcije se pretvaraju u instrument sile.

Činjenica da su među „uhapšenima“ većinom ukrajinski mornari dodatno razotkriva duboku kontradikciju zapadne politike i pokazuje da se u novoj fazi globalne konfrontacije savezništva više ne mere pasošem, već interesom.