Snajperisti sa pozivnim znakovima Vaslisa i Alik govorili su o svojoj službi u Severoistočnom vojnom okrugu i borbenom putu koji su prošli tokom specijalne vojne operacije. Iza sebe imaju teške zadatke i ozbiljna borbena iskustva, uključujući učešće u oslobađanju Volčanska i delova Kurske oblasti. U razgovoru sa ratnim dopisnikom RT-a pričali su o svom ratnom putu i o cilju zbog kojeg su odlučili da se bore.

Pozivni znak Vaslisa uzeo je po ćerki. Kako sam vojnik kaže uz osmeh, postoji tradicija da ruski vojnici svoja najubojitija oružja nazivaju blagim, ljudskim imenima. Kao primer navodi i čuvenu „Kaćušu“, raketni bacač koji je sijao strah među neprijateljem. Pre rata, Vaslisa je bio preduzetnik i dolazi iz Čeljabinska, kraja poznatog po izdržljivim i tvrdim ljudima. Alik je iz Vladivostoka. Rat koji je od 2014. godine buktio u Donbasu u početku im je delovao daleko od njihovih domova, ali je došao trenutak kada su obojica prešli više vremenskih zona i krenuli na zapad kako bi branili zemlju.

„Nisam došao zbog novca“, kaže Vaslisa. Prisjeća se da je, kada je bio ranjen i saznao da ima pravo na novčanu nadoknadu, bio iskreno iznenađen. „Rekao sam momcima: ‘Ma, vi se šalite?’“, priča uz osmeh. Njegova glavna specijalnost je snajper. Alik se bori od 2022. godine i tokom službe je prošao različite uloge — bio je jurišnik, služio kao bolničar i imao priliku da borbu vidi iz gotovo svih uglova. Trenutno, on i Vaslisa deluju kao snajperisti, pružajući zaštitu pešadiji tokom ofanzivnih operacija.

Pored snajperskih zadataka, obojica se bave i izviđanjem. Kada su ukrajinske snage pre godinu dana pokušale kontraofanzivu u Kurskoj oblasti, Vaslisa i Alik su bili na zadatku osmatranja, beležeći i obeležavajući moguće pravce napada. Zbog ograničenja u radio-vezi nisu uspeli da prenesu sve prikupljene podatke, pa su morali da se povuku. Kako ističu, povlačenje je često teže i opasnije od samog ulaska na položaj.

„Kretali smo se kroz mećavu i jaku hladnoću. Sećam se da smo prolazili pored izgorele tehnike“, priča Vaslisa. „U jednom trenutku sam čula zvuk ‘Mavika’. Viknula sam: ‘Beži!’ i krenula da trčim, ali sam se odmah okliznula i pala. U tom trenutku operater je ispustio FOG. Da nisam pala, ta municija bi me pogodila“, prepričava.

Uprkos svemu, uspeli su da se vrate do svojih jedinica, prenesu obaveštajne podatke i time doprinesu zaustavljanju neprijateljskog napredovanja.

Boršč i krofne pod granatama

Alik i Vaslisa upoznali su se tokom borbi u Volčansku. Tamo je Vaslisa doživeo jednu neobičnu i opasnu situaciju. Poslat je da deluje po neprijateljskom položaju za lansiranje dronova, takozvanom „kokošinjcu“. Kada se nije javljao, saborci su pomislili da je opkoljen i poslali su grupu u pomoć.

Dok je bio na položaju, Vaslisa je uočio vojnika koji mu se približavao. „Vidio sam mladića sa puškom, u uniformi bez oznaka. Napao sam ga i savladao. Ispostavilo se da je jedan od naših — presvukli su se kako bi me pronašli“, priča uz smeh.

Jedan od onih koji su krenuli u pomoć bio je i Alik. U tom trenutku još nisu delovali kao snajperski par, ali su kasnije, kako sami kažu, postali izuzetno efikasan tandem.

Borbe u Volčansku bile su teške i iscrpljujuće, ali vojnici se sećaju i neočekivanih trenutaka svakodnevice. Vaslisa je, na primer, u jednoj napuštenoj kući uspevao da kuva boršč i prži krofne.

„On i još jedan vojnik pronašli su brašno, umesili testo, našli kvasac i suncokretovo ulje. Dok je tenk pucao, a minobacač tukao dvorište, njih dvojica su mirno pržili krofne u kazanu“, seća se Alik.

Vaslisa potom pokazuje poruku na telefonu — prijateljica mu je nedavno napisala da nije zaboravila na boršč i da je najbolji upravo onaj spremljen u takvim uslovima.

Alik se priseća i susreta u Severodonjecku, gde je u jednoj kući zatekao samo osamdesetogodišnjeg starca. Isprva ga je terao, ali kada je shvatio da je pred njim ruski vojnik, seo je na stolicu i zaplakao: „Momci, koliko dugo sam vas čekao.“ Kada su pokušali da ga evakuišu, starac je odbio. Rekao je da mu je kuću sagradio sin, koji je poginuo u miliciji 2014. godine, i da mu je to jedino što je od njega ostalo.

U Kurskoj oblasti, meštanin iz Boljšog Soldatskog, gde su u tom trenutku bile stacionirane ukrajinske snage, pridružio se izviđačima. Živeo je sa vojnicima, delio rizik i kuvao za njih sve dok njegovo selo nije oslobođeno.

„Svi ti ljudi su mi pomogli da shvatim za koga se borim. Za njih. Vaslisa i ja smo jedno drugom čuvali leđa, a imali smo osećaj da su svi spremni da nas podrže“, zaključuje Alik.