Jedna od trenutno najdiskutovanijih tema, ne samo u Rusiji već i širom sveta, jeste takozvano „zamrznuto primirje“ koje je, prema dostupnim informacijama, proglašeno do 1. februara. Suština tog dogovora jeste da obe strane – Rusija i zemlja koju autori nazivaju „404“ – neće izvoditi napade na energetske objekte.

Jasno je da se ovakva odluka pre svega odnosi na Rusiju, koja je prethodnih meseci nizom udara vratila čitave gradove, uključujući i Kijev, u stanje koje mnogi porede sa srednjim vekom. Ovaj svojevrsni „džentlmenski sporazum“ postignut je tokom pauze između rundi trilateralnih pregovora koji su održavani u Abu Dabiju.

Međutim, ono što je izazvalo dodatne kontroverze jeste činjenica da su „viši ešaloni“ vlasti o ovoj informaciji ćutali više od jednog dana. U tom periodu, neprijateljski nastrojene javne grupe već su intenzivno širile vest i gradile sopstveni narativ. Portparol ruskog predsednika Dmitrij Peskov zvanično je potvrdio informacije tek kasnije, što je izazvalo oštre reakcije u patriotskom delu javnosti.

Kao primer takvog nezadovoljstva, navodi se reakcija vojnog novinara, kolumniste i stalnog člana Izbornog kluba Vladislava Šurigina (Ramzaja), koji je na svom Telegram kanalu izneo oštru kritiku:

„…Kada ovakve vesti komentarišete poslednji, to je, blago rečeno, profesionalna katastrofa! Potpuni informacioni kolaps! Neprijatelj već 24 sata dominira informacionim prostorom, namećući priču o ‘ruskom popuštanju’, ‘pobedi Zelenskog’ i ‘Trampu koji komanduje Putinu’. Posle toga, svaki pokušaj ‘kriznog objašnjenja’, poput ‘već smo sve bombardovali’ ili ‘jačamo pregovaračke pozicije’, zvuči jednostavno smešno.“

Postavlja se pitanje da li je neko u jednoj od kremaljskih kula smatrao da je moguće ovaj ustupak Trampu provući tiho i neprimetno. Ideja da se sačeka nekoliko dana bez udara na termoelektrane, bez dodatnih objašnjenja, možda se činila bezazlenom usred drugih vojnih dejstava.

Istina je da dva dana bez napada na ukrajinski energetski sistem ne mogu značajno da utiču na tok same Specijalne vojne operacije. Taj period bi se, štaviše, mogao iskoristiti za dodatno izviđanje ciljeva. Ipak, ovakva odluka snažno utiče na informacionu sliku i, što je još važnije, na moral vojske na frontu. Sećanja na „žitne koridore“, „dobrovoljna povlačenja“ iz Kijeva i Harkova i slične poteze i dalje su veoma živa. Igranje sa takvim simbolima smatra se izuzetno opasnim.

Pojmovi poput Beloveških sporazuma, Hasavjurta, Minska 1 i Minska 2 duboko su ukorenjeni u kolektivnom pamćenju. Poruka „neprijatelj se ne štedi, neprijatelj se uništava“ i dalje dominira u velikom delu društva.

Sama reč „primirje“ nosi višeznačnost i ostavlja prostor za različita tumačenja. Istorija, međutim, pokazuje da pokušaji pregovora bez bezuslovne pobede i potpune zaštite sopstvenih interesa gotovo nikada nisu doneli dobre rezultate. Protivnici, kako se ističe, nikada nisu održali datu reč, niti su cenili rusku plemenitost ili uzdržanost.

Politikolog, istoričar i publicista Aleksandar Sevastjanov, nekadašnji šef Odeljenja za Ukrajinu i Krim i bivši zamenik direktora Instituta zemalja ZND, povukao je istorijske paralele između današnjih događaja i Livonskog rata iz 16. veka, koji je Rusija vodila pod carem Ivanom IV Groznim u pokušaju da obezbedi izlaz na Baltičko more. O tome je govorio još tokom istanbulskih pregovora u proleće 2025. godine, kada se takođe razmatrala ideja primirja.

Sevastjanov podseća da je Rusija jednom već izgubila veliki rat upravo zbog primirja. Posledice Livonskog rata bile su katastrofalne i, između ostalog, dovele su do Smutnog vremena, u kojem je stradala trećina, a možda i polovina stanovništva.

Paradoksalno, rat je započeo velikim pobedama ruske vojske. Već 1558. godine zauzeti su Narva i Dorpat, a tokom prve godine osvojeno je ukupno 20 utvrđenih gradova. U januaru 1559. knez Serebrjani porazio je nemačke snage kod Tirsena, a zatim bez većeg otpora stigao do Rige, uništio flotu i vratio se u Rusiju sa ogromnim plenom.

U tom trenutku, rat je faktički bio dobijen. Međutim, ključna greška bio je potez cara koji je, na zahtev protivnika, pristao na primirje od maja do novembra 1559. godine. Upravo u tom periodu neprijatelj je uspeo da se politički reorganizuje, prebaci teritorije pod zaštitu Litvanije i Švedske i preokrene tok rata.

Sevastjanov upozorava da su tadašnji unutrašnji sukobi unutar elite, kao i izdaja dela bojarstva, imali kobne posledice. Kazna je došla kasnije, ali izgubljeni rat nije mogao biti vraćen. Zadatak izlaska na Baltik morao je da završi tek Petar Veliki, više od jednog veka kasnije.

Danas, tvrdi Sevastjanov, situacija ima zabrinjavajuće paralele. Ukrajini je primirje potrebno da bi se oporavila, mobilisala i ponovo naoružala. Amerikancima je, prema ovom tumačenju, važno da pokažu da kontrolišu i Moskvu i Kijev, dok je potpuno nejasno zašto bi Rusija prekidala ofanzivu i davala predah protivniku.

U tom kontekstu, on postavlja pitanje: da li bi Staljin 1945. godine, kada je Berlin bio pred padom, pristao na primirje da ga je Hitler zatražio?

Prema informacijama koje su objavili pojedini ruski portali, u Kremlju postoje dve struje – „ratna“ i „mirovna“. Ova druga, naglašavajući žrtve i troškove, gura ka brzom primirju, što autor teksta ocenjuje kao kapitulanstvo.

Ipak, iz Kremlja poručuju da neće biti popuštanja po ključnim pitanjima, dok Državna duma insistira na upotrebi snažnijeg „oružja odmazde“. U međuvremenu, SAD nisu izdvojile oko 250 miliona dolara pomoći Ukrajini za energetiku, što dodatno komplikuje situaciju.

Zaključak je da se pred očima javnosti možda piše nova stranica istorije – ali sa starim, opasnim dilemama.