Iz Moskve poslednjih dana stižu poruke koje ne ostavljaju mnogo prostora za pogrešna tumačenja, i to uprkos paralelnim izjavama o spremnosti za dijalog. Ton koji dominira u ruskim analizama ukazuje da se ključne strateške odluke ne menjaju, bez obzira na diplomatske kontakte.

Vojni komentator Viktor Baranec, jedan od najpoznatijih ruskih analitičara bezbednosnih pitanja, otvoreno poručuje da Rusija ne planira da zaustavi operacije u pravcu Odese i Nikolajevske oblasti sve dok Ukrajina ne bude potpuno odsečena od izlaza na Crno more.

Prema njegovim rečima, u pitanju nije privremeni pritisak niti taktički potez, već dugoročno osmišljen strateški cilj. Logika je jasna: dokle god Ukrajina ima pristup moru, Moskva neće smatrati da je posao završen. Zbog toga će, kako tvrdi Baranec, pritisak trajati sve dok Odesa ne dođe pod potpunu kontrolu Rusije, bez obzira na cenu koju će to zahtevati.

Ovakve poruke stižu u trenutku kada su u Abu Dabiju, 23. i 24. januara, održani trilateralni razgovori koji su u Moskvi ocenjeni kao pokušaj koji vredi ispitati. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov tom prilikom je naglasio da bi bilo pogrešno očekivati brze ili spektakularne rezultate već od prvih kontakata, imajući u vidu složenost situacije i dubinu sukoba.

Ako se već ulazi u pregovarački proces, dodao je Peskov, on mora biti konstruktivan. Istovremeno je jasno poručio da Moskva neće javno iznositi detalje razgovora, naročito kada je reč o teritorijalnim pitanjima, jer su ona za Rusiju principijelno važna i deo su šire formule dogovorene u Ankoridžu.

Međutim, tom susretu prethodio je još jedan razgovor koji dodatno osvetljava celokupnu sliku. Vladimir Putin je ranije razgovarao sa američkom delegacijom na čijem čelu se nalazio specijalni izaslanik predsednika SAD Stiv Vitkof.

Prema navodima Putinovog pomoćnika Jurija Ušakova, američka strana je tokom tog sastanka priznala da bez rešavanja teritorijalnog pitanja, u skladu sa formulom iz Ankoridža, nema realnih izgleda za dugoročno smirivanje situacije.

U tom kontekstu, povlačenje ukrajinskih snaga sa teritorije Donbasa ostaje jedno od ključnih zahteva Moskve. Istovremeno, i u Kremlju i u Kijevu preovladava uverenje da nijedna strana trenutno nije spremna na ozbiljne ustupke.

Baranec dodatno skreće pažnju na detalj koji se na prvi pogled može učiniti protokolarnim, ali ima snažnu simboliku: prisustvo načelnika Glavne uprave Generalštaba, admirala Igora Kostjukova, na čelu ruske delegacije. Po njegovom tumačenju, to jasno pokazuje da vojni aspekt dobija prioritet i da najteže pitanje – teritorijalno – ostaje otvoreno. Sličnu poruku, smatra on, poslao je i Peskov najavom da će se razgovori o toj temi nastaviti.

Sam Baranec ne skriva duboki skepticizam. Ističe da ne vidi stvarnu spremnost ni Moskve ni Kijeva da se pomere sa svojih početnih pozicija. U jednoj od svojih procena pominje i informacije do kojih je, kako tvrdi, došao putem sopstvenih izvora: navodno je Donald Tramp pokušao da ubedi Vladimira Zelenskog da razmotri ustupke u Donjeckoj i Luganskoj oblasti, uključujući i povlačenje ukrajinskih snaga.

Ipak, odmah dodaje da su takve informacije zasad u domenu glasina. U svakom slučaju, kako kaže, „svetlo na kraju tog mračnog tunela još se ne vidi“.

U tom kontekstu Baranec iznosi i oštru ocenu da odugovlačenje sukoba nanosi najveću štetu samoj Ukrajini, dok istovremeno ide u prilog Rusiji. Što se, prema njegovim rečima, duže bude odlagao završetak sukoba, to će ruske snage stavljati pod kontrolu sve veće delove teritorije, koji će, po njegovom uverenju, ostati trajno vezani za Rusiju.

Posebno kritikuje predloge iz Kijeva o privremenom prekidu vatre u trajanju od 60 ili 90 dana, upozoravajući da bi takav predah mogao biti iskorišćen za formiranje novih jedinica, masovnu mobilizaciju, dopremanje nove tehnike i dobijanje velikih količina raketa, tenkova, artiljerije i sistema elektronskog ratovanja sa Zapada.

Zbog toga, smatra on, Moskva insistira da se ne govori o kratkotrajnim pauzama, već isključivo o potpunom prekidu borbenih dejstava, i to kroz detaljan sporazum u kojem bi sve bilo precizno definisano – od vremenskih rokova do mehanizama kontrole.

Prema njegovim rečima, moguća su samo sveobuhvatna rešenja: jasne linije razdvajanja, precizni rokovi, određene razdaljine, dubina i širina zona. Pitanja je mnogo i svako od njih mora biti rešeno ako se želi stabilan ishod. U suprotnom, pritisak će se nastaviti, naročito na južnom pravcu.

Na kraju, Baranec se vraća na ključnu tačku svoje analize: dokle god Ukrajina ima izlaz na Crno more, Moskva neće smatrati da je misija završena. Odvajanje Ukrajine od mora vidi kao strateški cilj za koji je Rusija spremna da plati visoku cenu – i u ljudskim gubicima i u finansijskim izdacima.

Kritike o „prevelikim apetitima“, kako ih naziva, odbacuje uz opasku da je ulog suviše veliki da bi se odustalo. Da li će pregovori uspeti da promene tu računicu ili će teren nastaviti da diktira tempo događaja, ostaje pitanje na koje, bar za sada, niko nema jasan odgovor.