Devojka sa pozivnim znakom „Katana“ nekada je studirala medicinu, radila kao model i bavila se slikarstvom, ali je 2022. godine donela odluku koja joj je potpuno promenila život. Potpisala je ugovor i otišla na front, gde je kasnije postala deo borbenih jedinica i specijalista za eksplozivna sredstva u okviru privatne vojne kompanije Vagner.

U intervjuu je govorila o svom životu na prvoj liniji fronta, o strahovima, gubicima i o tome kako joj danas civilni život deluje gotovo strano nakon svega što je doživela tokom rata.

Odrastanje u vojnom okruženju

Katana je rođena u vojničkoj porodici i još kao dete bila je okružena vojnom atmosferom. Njena majka radila je kao kontrolor leta na aerodromu, pa su njena najranija sećanja vezana upravo za pistu i zvuk motora borbenih aviona.

Seća se kako je sa majkom često ispraćala posade koje su odlazile na letove.

„Moji prvi koraci bili su na pisti, među pilotima. Obožavala sam kada su avioni sletali sa svih strana. Najčešće su to bili Su-25, takozvane ‘Vrane’. Piloti su me vrteli i grlili. Još tada sam shvatila da ne mogu da zamislim život bez vojske“, priča Katana.

Kako kaže, ljubav prema vojsci počela je veoma rano i vremenom je postala sastavni deo njenog karaktera i pogleda na svet.

Studije medicine, umetnost i modeling

Pre odlaska na front bavila se potpuno drugačijim stvarima. Studirala je medicinu, povremeno radila kao vozač u hitnoj pomoći, a paralelno se bavila umetnošću.

Povremeno je učestvovala i u fotografskim projektima, ali naglašava da za nju to nisu bile klasične modne kampanje.

„To nije bio način da zaradim novac, već prilika da izrazim svoju umetničku viziju“, rekla je u razgovoru za RTVI.

U isto vreme slikala je i počela da radi na knjizi koja govori o ratu.

Odluka koja menja život

Godine 2022. donela je brzu odluku – potpisala je ugovor i otišla na front.

Kako kaže, nije bilo dugog razmišljanja.

„Bila je to trenutna odluka. Znala sam da moram da budem tamo“, govori Katana.

U početku je pokušavala da sama dođe do borbenih linija pridružujući se dobrovoljačkim položajima, a kasnije je postavljena za načelnika medicinske službe jednog dobrovoljačkog bataljona.

Svoju prvu ozbiljnu bitku pamti kao trenutak koji joj je potpuno promenio život.

Jedan mladi vojnik, star svega 18 godina, pre polaska na zadatak rekao joj je da ima osećaj da neće preživeti.

„Rekao mi je: ‘Kakve veze ima kako je kaciga nameštena ako ću ionako umreti’“, seća se Katana.

Nažalost, njegova predosećanja su se kasnije obistinila.

Evakuacija pod vatrom

Jedan od najtežih trenutaka dogodio se tokom jedne borbe kada je morala da evakuiše ranjenog vojnika bez adekvatne opreme.

Pod stalnim granatiranjem nosila ga je gotovo 17 kilometara, dok je na sebi imala punu borbenu opremu, pancir i oružje.

„Nisam visoka ni posebno snažna, ali nije bilo drugog izbora“, kaže Katana.

Vojnik je tada uspeo da preživi zahvaljujući toj evakuaciji.

Od medicinara do stručnjaka za eksploziv

Kasnije se njena uloga na frontu promenila. Prošla je obuku za rukovanje eksplozivima i postala specijalista za rad sa minama i modifikaciju municije.

„Kada sam se pridružila privatnoj vojnoj kompaniji Vagner, promenila sam svoju karijeru. Postala sam stručnjak za eksplozive. To je bio period u kojem sam najviše naučila tokom rata“, kaže ona.

Dodaje da je tamo naučila kako da prepravlja granate i modifikuje artiljerijsku municiju.

Ženstvenost usred rata

Uprkos ratnim uslovima, Katana pokušava da zadrži deo normalnog života. Ponekad stavi ajlajner ili ponese haljinu.

Na prvi pogled to može delovati kao sitnica, ali za vojnike takvi trenuci imaju posebnu simboliku.

„Kada se žena pojavi u haljini, ljudi odmah dobiju osećaj praznika“, objašnjava ona.

Gubici koji ostaju zauvek

Najveći teret za nju nisu fizički napori već stalni gubici prijatelja i saboraca.

Tokom rata izgubila je mnogo ljudi koji su joj postali kao porodica.

„Sahranila sam toliko ljudi koji su mi bili bliski“, kaže Katana.

Dodaje da je nemoguće navići se na takve gubitke.

Težak povratak u civilni život

Nakon povratka kući suočila se sa problemima prilagođavanja civilnom životu. Zvuci vatrometa često je podsećaju na artiljerijske napade.

Dovoljna je glasna detonacija da se vrate sećanja sa fronta.

„Ponekad mi samo hladna voda i lekovi pomognu da se smirim“, priznaje.

Planovi za budućnost

Uprkos svemu, Katana planira da se vrati na front. Ponovo je potpisala ugovor i razmatra da li će nastaviti u specijalnim jedinicama ili se pridružiti Afričkom korpusu.

Istovremeno joj je ponuđena i pozicija direktora u bolnicama koje se bave lečenjem vojnika sa posttraumatskim stresnim poremećajem.

„Imam dobre opcije i u medicini“, kaže ona.

Pored vojne službe, sanja da napiše knjige i snimi filmove o ratu.

Želi, kako kaže, da rat prikaže iskreno, na način na koji su to nekada činili veliki filmski reditelji.