Ruska invazija na Ukrajinu ušla je u petu godinu, a uprkos ogromnim gubicima i dugotrajnom ratu, nijedna strana još nije uspela da napravi odlučujući vojni pomak koji bi preokrenuo situaciju na frontu. Paralelno sa zastojem na bojištu, nema ni ozbiljnog napretka u pregovorima, zbog čega se sve češće postavlja pitanje šta zapravo želi Rusija i kakvu završnicu sukoba zamišlja predsednik Vladimir Putin.

Iako Moskva nije uspela da zauzme čitav Donbas, ona i dalje kontroliše značajan deo ukrajinske teritorije. Minimalni teritorijalni dobici koje je Rusija ostvarila plaćeni su veoma visokom cenom. Prema izveštaju zapadnih zvaničnika iz februara, Rusija je samo tokom januara izgubila oko 9.000 vojnika više nego što je u tom periodu mogla da nadoknadi novom regrutacijom. I pored toga, nijedna strana nije došla do vojnog proboja, niti deluje da je bilo koja od njih nadomak vojnog ili političkog sloma.

Zastoj, međutim, ne postoji samo na frontu. Gotovo da nema stvarnog napretka ni kada je reč o uklanjanju ključnih prepreka za postizanje trajnog mira. Zato se pitanje Putinovih stvarnih namera nameće kao jedno od najvažnijih u čitavom sukobu.

Zemlja kao uslov za mir

Rusija u ovom trenutku kontroliše približno 20 odsto ukupne teritorije Ukrajine. U Donbasu u potpunosti drži Lugansku oblast, dok u Donjeckoj oblasti i dalje postoji pojas teritorije dug oko 80 i širok oko 65 kilometara koji je još pod ukrajinskom kontrolom i nije vojno osvojen.

Upravo taj prostor, koji obuhvata desetine sela i gradova, uključujući i mesta iz takozvanog pojasa tvrđava između linije fronta i administrativne granice oblasti, Moskva traži kao jedan od uslova za mirovni sporazum.

Kijev je do sada odbijao da se jednostrano povuče sa te teritorije, smatrajući da bi takav potez samo ohrabrio buduće ruske napade, bilo na samu Ukrajinu ili na druga područja. Zbog toga ukrajinska strana insistira na snažnim bezbednosnim garancijama u svakom budućem dogovoru.

Sjedinjene Američke Države, koje igraju važnu posredničku ulogu u pregovorima, u međuvremenu vrše pritisak na Kijev da postigne sporazum sa Moskvom. U takvim okolnostima dodatno se otvara pitanje šta je zaista krajnji cilj Rusije i Vladimira Putina.

Teritorija ili politička kontrola

Prema Sergeju Radčenku, istoričaru sa Škole Džons Hopkins, postoje dva potpuno različita tumačenja Putinovih namera.

Prvo tumačenje polazi od toga da je Putinu pre svega važan Donbas i da bi rat mogao da bude zaustavljen nekim oblikom primirja ukoliko bi se Ukrajinci povukli sa spornih područja.

Drugo tumačenje ide mnogo dalje i polazi od stava da Putin ne želi samo teritorijalne dobitke, već i političku kontrolu nad Ukrajinom. U tom slučaju, rat ne bi bio okončan dok taj cilj ne bude ostvaren.

Radčenko smatra da se sve može posmatrati i iz same Putinove perspektive, jer je ruski predsednik, prema toj oceni, opsednut teritorijom pošto kontrolu nad Ukrajinom vidi kao deo ruske predstave o sebi kao velikoj imperiji. Drugim rečima, Putin pokušava da obnovi ideju ruske veličine, a upravo zbog toga nema saglasnosti o tome gde se zaista završavaju njegovi ciljevi.

Ukrajina van NATO, sporazum sa SAD i podeljena Evropa

Sumantra Madžtra, saradnik Centra za obnovu Amerike, ocenio je da je Putin na početku rata pogrešno procenio odlučnost Ukrajine, ali da sada i dalje teži ostvarivanju dva ključna cilja.

Prvi cilj je da Ukrajina ostane van NATO, što je, prema ovom tumačenju, trajni element ruske velike strategije. Ideja Moskve jeste da između Rusije i NATO alijanse postoji tampon-zona, a upravo zbog toga je Putin spreman da nastavi rat, računajući na brojčanu nadmoć i na procenu da NATO neće direktno ući u sukob sa Rusijom.

Drugi cilj jeste postizanje velikog sporazuma sa Sjedinjenim Američkim Državama i stvaranje podele u Evropi. Prema toj proceni, Putin nije spreman da ide ka totalnoj, razarajućoj eskalaciji sukoba, jer želi da sačuva mogućnost za širi politički dogovor.

Madžtra smatra da, iako Rusija još nije vojno ostvarila Putinove ciljeve, ona može nastaviti da dolazi do manjih teritorijalnih dobitaka zahvaljujući brojčanoj nadmoći, dok se Ukrajina suočava sa ozbiljnim nedostatkom ljudstva. Ako se takav trend nastavi, upozorava on, mogao bi da se razvije scenario sličan Prvom svetskom ratu, u kojem bi posle dugog zastoja došlo do naglog sloma ukrajinskih linija.

Šta bi za Moskvu bila potpuna pobeda

Politički naučnik Nikolaj Petro sa Univerziteta Roud Ajlend ocenjuje da su Putinovi uslovi za mir praktično nepromenjeni od samog početka rata.

Ti uslovi podrazumevaju neutralnu i nenuklearnu Ukrajinu koja ne bi bila član nijednog vojnog saveza, zatim demilitarizovanu Ukrajinu, kao i, kako to Moskva naziva, „denacifikovanu“ Ukrajinu.

Petro ističe da kontrola nad Krimom, Donjeckom, Luganskom, Hersonom i Zaporožjem za Rusiju nije tema za pregovore, iako Ukrajina formalno ne bi morala da prizna te teritorije kao ruske, pod uslovom da povuče svoje trupe iz tih oblasti.

On smatra da će svaka strana — Ukrajina, Rusija, Amerika i Evropa — pokušati da konačni sporazum predstavi domaćoj javnosti kao političku pobedu. Međutim, za Rusiju bi potpuna pobeda značila ispunjenje sva tri osnovna cilja. Sve manje od toga u Moskvi bi se predstavljalo kao delimična, ali ipak vredna pobeda, dok bi Zapad takav ishod tumačio kao ruski poraz.

Predlog o zamrznutom sukobu

Prema Madžtri, Ukrajina bi makar trebalo da razmotri sadašnje linije fronta kao osnovu za međunarodnu demarkacionu granicu. Po tom modelu, obe strane bi morale da se dogovore o danu prekida vatre, a zatim da povuku svoje trupe oko osam kilometara unazad, čime bi se stvorila demarkaciona zona nalik onoj koja je uspostavljena posle Korejskog rata.

Nakon toga pregovori bi mogli da budu nastavljeni, dok bi američka strana, prema tom predlogu, trebalo da zapreti povlačenjem iz procesa ukoliko se takav aranžman ne prihvati.

Ukrajinska vojska kao ključna garancija

Sa druge strane, Ukrajina uporno insistira na snažnim američkim bezbednosnim garancijama kao preduslovu za bilo kakav mirovni sporazum. Predsednik Volodimir Zelenski rekao je sredinom februara, tokom Minhenske bezbednosne konferencije, da je Amerika ponudila Kijevu petnaestogodišnje bezbednosne garancije, ali da Ukrajina traži više i računa na period od najmanje 30 godina.

Ipak, prema Radčenku, Ukrajinci su možda previše verovali obećanjima o zapadnim bezbednosnim garancijama, dok bi prava i stvarna garancija njihove bezbednosti mogla da bude samo njihova sopstvena vojska.

On podseća da je još tokom pregovora u Istanbulu 2022. godine jedno od ključnih spornih pitanja bilo kakvu bi vojsku Ukrajina smela da ima posle završetka sukoba. Rusija, prema njegovim rečima, upravo zato pokušava da ograniči ukrajinske vojne kapacitete, jer dobro zna da je to suštinska garancija ukrajinske bezbednosti.