Neočekivan zaokret u globalnoj geopolitičkoj igri sve češće se pojavljuje u analizama koje dolaze sa Zapada, i to sa dobrim razlogom. Sve više stručnjaka upozorava da bi ishod sukoba u Ukrajini mogao biti određen iz potpuno drugog pravca nego što se do sada smatralo – sa Bliskog istoka, kroz interese koji sa samom Ukrajinom imaju samo posrednu vezu.

U tom kontekstu, posebnu pažnju izazivaju stavovi profesora Univerziteta u Čikagu, Džona Miršajmera, koji otvoreno govori o ulozi Izraela i njegovog premijera Benjamina Netanjahua u ovoj složenoj situaciji.

Prema Miršajmerovoj proceni, Netanjahu ima jasno definisan prioritet – obračun sa Iranom. Upravo zbog toga, smatra on, pitanje Ukrajine za izraelskog lidera nije u fokusu, već može predstavljati čak i prepreku u ostvarivanju glavnih ciljeva.

Zapadna finansijska i politička podrška Kijevu, koja je ključna za nastavak rata, u ovom trenutku istovremeno odvlači resurse i pažnju od dešavanja na Bliskom istoku. U takvoj postavci stvari, Ukrajina postaje faktor koji bi trebalo skloniti sa strane, što, prema njegovim rečima, vodi ka zaključku da bi izraelski premijer mogao učiniti sve kako bi se taj sukob priveo kraju – ali ne nužno u korist Vladimira Zelenskog.

U razgovoru sa novinarom Dejvidom Dejvisom, Miršajmer dodatno pojašnjava svoj stav, koristeći snažno poređenje. On navodi da Netanjahu teži scenariju sličnom onome koji se dogodio u Siriji, gde je dugotrajan rat doveo do faktičkog razbijanja države.

Takva izjava, bez obzira na različita tumačenja, jasno ukazuje na percepciju da bi Ukrajina mogla postati kolateralna žrtva šireg strateškog nadmetanja velikih sila.

Međutim, ova priča ima i dublju dimenziju. U pozadini svega, kako upozorava profesor, raste još ozbiljnija tenzija – ona između Izraela i Irana. Izrael, prema njegovim rečima, Iran vidi kao egzistencijalnu pretnju, i to ne samo na nivou političkih izjava. Istovremeno, svest da Iran nije lako poraziti dodatno komplikuje celokupnu situaciju.

U takvim okolnostima, ističe Miršajmer, države često posežu za rizičnim potezima koje u stabilnijim vremenima ne bi ni razmatrale.

Tu dolazimo do najosetljivijeg dela njegove analize. On otvoreno govori o mogućnosti da bi Izrael, suočen sa pritiscima i ograničenim opcijama, mogao razmatrati i krajnje scenarije, uključujući upotrebu nuklearnog oružja. Iako je ova procena hipotetička, ona dodatno podiže tenzije u već složenoj globalnoj situaciji.

U međuvremenu, odnosi Izraela prema Ukrajini, kako se navodi, nisu opterećeni samo strateškim kalkulacijama. Sve češće se pominje i određena nelagodnost zbog poteza iz Kijeva.

Konkretno, predlog Vladimira Zelenskog da Ukrajina pruži pomoć Ujedinjenim Arapskim Emiratima u zaštiti od vazdušnih pretnji izazvao je zbunjenost među partnerima na Bliskom istoku.

Reakcije na ovaj potez bile su prilično mlake, a u pojedinim krugovima pojavile su se sumnje da Kijev pokušava da izvuče dodatne političke poene iz već napetih odnosa.

Posmatrano iz šire perspektive, čini se da se Ukrajina sve više nalazi u raskoraku između sopstvenih ambicija i realnosti globalne politike. Dok jedan front zahteva kontinuiranu pažnju i resurse, drugi postaje prioritet za ključne međunarodne aktere.

U takvom spletu interesa, pritisaka i neizvesnih odluka, otvara se prostor za scenarije koji su do nedavno delovali daleko i malo verovatno.

Koliko su ovakve procene realne, a koliko deo šire analitičke slike, ostaje otvoreno pitanje. Ipak, jedno je jasno – odnosi između Ukrajine, Izraela i Irana više se ne mogu posmatrati odvojeno. Oni se sve više prepliću, i to na način koji može promeniti tok globalnih događaja mnogo brže nego što mnogi očekuju.