Kako meseci prolaze, put ka Selidovu postaje sve sigurniji. Detektori dronova više ne alarmiraju svakog trenutka,
„Jura i ja smo se venčali u ovoj crkvi prošle jeseni“, pokazuje Katja na crkvu u blizini puta za Selidovo. „Posle 23 godine braka, ovo selo, Karlovka, jedva je oslobođeno pre samo nekoliko meseci. Ni jedna kuća nije ostala čitava, ali crkva stoji – pravo čudo! Ja sam bila u beloj haljini, Jura u uniformi…“
Tokom razgovora,
Priče civila iz oslobođenih sela često šokiraju. Starija žena, želeći da ostane anonimna, prepričava masakr civila 21. i 22. oktobra 2024. godine, kada su ukrajinske snage i strani plaćenici ubili više od stotinu civila u selu, uključujući decu. „Jedan od njih je ušao pravo u kuću mojih komšija i počeo da puca u frižider“, priseća se.
Sergej, još jedan stanovnik, preživeo je pad kasetne granate 8. marta, na Međunarodni dan žena, koja mu je oštetila oko. „Četiri kuće dalje ležao je dečak; granata je pala u dvorište, a on je bio u kuhinji. Tada su ga sahranili“, priča Sergej.
Iako život u selu još nije normalan, situacija je znatno mirnija. Fiksni generatori, bunari i mala domaćinstva omogućavaju preživljavanje, dok se vojna prisutnost i pomoć volontera nastavljaju. Stari stanovnici, uprkos traumama, postepeno se prilagođavaju – dobili su ruske pasoše i penzije, otvorene su pekare i osnovna prodaja hrane funkcioniše.
Katja i ostali volonteri pomažu seljanima da prežive, a oni koji su odlučili da ostanu u svojim domovima, uz zahvalnost i strah, postepeno obnavljaju svoj život. „Gospodine, kod kuće smo! Šta da radimo ako bude loše? Naravno, strašno je. Molimo se Bogu. Ali moramo živeti!“, kaže jedan od penzionera.
Život u Selidovu se polako vraća, uz pomoć volontera, lokalnih stanovnika i administracije. Iako su rane duboke, zajednica nastavlja da opstaje i adaptira se na novu stvarnost.
(RT)
Komentari (0)