Mlad, obrazovan, disciplinovan i posvećen muzici, Marko Tadić je jedan od onih umetnika koji na estradu donose spoj talenta, rada i autentičnosti. Iako paralelno gradi karijeru u advokaturi, muzika je njegova velika strast, a publika ga sve više prepoznaje po emotivnim interpretacijama i posebnom odnosu prema pesmi. 

Na samom početku u razgovoru za Alo je otkrio kako se rodila ljubav prema muzici.

 - Stalno sam pevušio po kući i onda su oni čuli da imam sluha. Malo su se raspitali da vide da li je to zaista tako, pošto se niko pre mene u porodici nije bavio muzikom. Nakon toga su me upisali u muzičku školu. Tu je bila jedna zanimljiva priča na prijemnom ispitu. Moji vršnjaci su pevali dečije pesmice, dok sam se ja odlučio za neki ozbiljan narodnjak. Profesori koji su ispitivali su se malo nasmejali. Kada je kasnije izašla lista primljenih, mama i ja smo došli da vidimo rezultate. Ona je počela da me traži odozdo na listi, a ja sam zapravo bio drugi, skoro na samom vrhu. Tada su roditelji shvatili da stvarno imam talenat.

Da li si nadmašio očekivanja svojih roditelja?

- Mislim da jesam. Uvek su mi bili velika podrška, ali su me pustili da sam biram svoj put. Čak i instrument sam sam izabrao. Svirao sam violinu i i dalje je sviram. U muzičkoj školi sam upisao violinu. Majka je više bila za harmoniku ili gitaru. Sećam se da smo išli na treći sprat da se upišem u školu i rekao sam da neću upisati ništa ako ne bude violina. Ne znam iz kog razloga sam baš nju izabrao, jer nikada nisam video nekoga u blizini da svira violinu. Smatram da je to kao malom dečaku bio neki Božji znak da baš uzmem violinu. I nisam se pokajao, a nisu se pokajali ni moji roditelji. Možda prve dve ili tri godine dok sam učio da sviram, ali kasnije su bili veoma ponosni.

Završio si Pravni fakultet, dakle advokat si po struci?

 - Da, završio sam Pravni fakultet. Moje primarno zanimanje je pevanje i violinista. Ipak, želeo sam da završim fakultet. Prvo sam upisao ekonomiju i bio tamo godinu dana, ali sam shvatio da to nije za mene. Nisam baš želeo kancelarijski posao. Zato sam se prebacio na Pravni fakultet i, hvala Bogu, završio ga. Bavim se i time, ali još uvek nisam otvorio svoju advokatsku kancelariju, planiram da to uradim do kraja godine ovde u Beogradu.

"Advokatura bi mi donela rutinu"

Da li to želiš zbog dodatne zarade ili ti jednostavno nedostaje da sediš i radiš u kancelariji?

 - Prosto želim još jedan ozbiljan posao. Naš posao muzičara je jako zahtevan i ozbiljan, ali advokatura bi mi donela neku vrstu rutine, normalno ustajanje, radne obaveze, svakodnevni ritam. Mislim da je rutina jedan od recepata za uspeh, uz istrajnost u onome što radiš.

Planiraš da se u advokaturi specijalizuješ za autorska prava, s obzirom na to da mnoge tvoje kolege imaju pitanja oko toga kada snimaju kaver verzije?

- Već sam dao dosta saveta vezanih za to i prilično sam upoznat sa tom oblasti. Jedan deo prava kojim planiram da se bavim definitivno su autorska prava, jer mnogo ljudi pokušava da razume kako to funkcioniše. Kao izvođači moramo da budemo svesni da su autori apsolutni vlasnici svog dela. Mi smo samo izvođači. Jedina prava zaštita je ugovor pre objavljivanja pesme, gde se autor obavezuje da pesmu neće ponuditi nekome drugom u određenom periodu, ali smatram da kaveri nisu loša stvar. Naprotiv, mogu mnogo da pomognu i neafirmisanim pevačima i velikim zvezdama, jer ožive stare pesme. Mnogi pevači su se ponovo vratili na scenu upravo zahvaljujući kaverima.

BONUS VIDEO: