Jedno od najprepoznatljivijih lica „ružičaste televizije“, čovek koji svakodnevno balansira između vatrenih okršaja u studiju i milionskog auditorijuma, Darko Tanasijević, za vaskršnje izdanje novina Alo! otkriva svoju drugu stranu. Iako smo navikli na njegovu britkost i brzinu, Darko priznaje da su praznici jedini period kada bira da uspori, vrati se korenima i prepusti titulu glavnog sudije nekom drugom

Darko, kako ove godine izgleda tvoja vaskršnja trpeza i koji su to običaji iz rodnog kraja koje nikada ne preskačeš, ma koliko obaveza imao u Beogradu?

Iskreno, trpeza se možda malo menja kako godine prolaze, ali suština ostaje ista – jaja, meso, razne slane đakonije, dobri kolači, i najvaznije, porodica oko stola. Uvek se trudim da bar na kratko pobegnem iz beogradskog haosa i vratim se tom osećaju iz detinjstva, gde je sve jednostavnije. Iz mog kraja nosim tu naviku da se za Vaskrs ne žuri, prvo se sedne, nazdravi, pa tek onda jede. I da se jaje ne kuca tek tako, nego uz osmeh i malo nadmudrivanja.

Poznat si kao neko ko britkim jezikom i humorom "rešeta" učesnike u studiju, ali ko u tvojoj porodici drži titulu najstrožeg sudije kada je u pitanju tradicionalno kucanje jajima?

Moj brat Saša, s njim je uvek najveće takmičenje. Kod nas se tačno zna ko bira jaje i ko ima “oko sokolovo”. Mogu da budem najglasniji u studiju, ali kod kuće je drugačija situacija (smeh). I redovno izgubim, što mi se posle prepričava do sledećeg Vaskrsa.

Praznici su vreme praštanja. Postoji li neka situacija ili gost iz tvoje emisije kome si ove godine rešio da "progledaš kroz prste" i ostaviš nesuglasice u prošlosti?

Vremenom shvatiš da nema mnogo koristi od tvrdoglavosti. Bilo je situacija i ljudi sa kojima nisam bio na istoj talasnoj dužini, ali praznici te podsete da nije poenta da uvek budeš u pravu. Ako već treba da popustim, neka to bude sada. Nevezano samo za posao, već i privatno.

Televizijski posao ne poznaje crveno slovo ni odmor.

Da li ćeš ovaj Vaskrs provesti radno ispred kamera ili si uspeo da ukradeš koji trenutak za mir i tišinu van gradske vreve?

Istina je da ovaj posao ne pita da li je praznik ili radni dan, ali ću ove godine uspeti da “ukradem” makar deo dana za sebe i svoje, tokom popodneva, dok sam tokom noći s gledaocima i učesnicima.

Kada se osvrneš na detinjstvo, koja ti je prva asocijacija na Vaskrs? Postoji li neka posebna uspomena ili miris koji te momentalno vrati u period pre nego što si postao jedno od najprepoznatljivijih lica malih ekrana?

Prvo mi padne na pamet miris farbanih jaja i kuće koja je puna ljudi. Sećam se tog uzbuđenja kad čekaš da vidiš čije je jaje najjače, ali i tog osećaja sigurnosti, znaš da si tu gde treba da budeš. To je nešto što se ne menja, samo se vremenom drugačije gleda.

Mnogi te vide kao čoveka koji uvek ima spreman odgovor. Postoji li neka želja koju još uvek nisi ostvario, a za koju ćeš se pomoliti ovog praznika?

Iako deluje da uvek imam odgovor, istina je da još uvek imam dosta želja. Možda ne velike i bombastične, više one lične, da budem mirniji, strpljiviji i da ne zaboravim šta mi je stvarno važno. Ako nešto poželim za Vaskrs, to je da zadržim taj osećaj balansa, koliko god je moguće.

Za kraj, koja je tvoja poruka čitaocima novina „Alo!“? Kako da u ovom brzom vremenu sačuvamo radost i zajedništvo koje Vaskrs simbolizuje?

Moja poruka je jednostavna - da se malo uspori. Da se setimo ljudi koje često uzimamo zdravo za gotovo i da im posvetimo vreme. Vaskrs nije samo trpeza i običaji, nego prilika da se vratimo jedni drugima. A to je, na kraju dana, jedino što stvarno ostaje.

BONUS VIDEO: