U Srbiji danas postoji više od 123.000 stanova koji su ostali prazni, jer njihovi vlasnici nisu ostavili naslednike. Ovi stanovi nisu samo prazni prostori – oni kriju priče o prošlim generacijama i često dugo čekaju da budu ponovo zauzeti. Advokat Brane Krunić objašnjava ko dobija ključeve u situacijama kada nema nasljednika, otkrivajući jednu manje poznatu, ali važnu pravnu činjenicu.

Zakon o nasleđivanju Republike Srbije predviđa širok krug naslednika, uključujući potomke, usvojenike, bračne partnere, roditelje, braću i sestre, kao i dalju rodbinu poput dedova, baba i predaka. Nasleđivanje se odvija po redovima, pri čemu bliži naslednici uvek imaju prednost nad daljim. Tek kada niko u tom širokom krugu ne postoji ili ne može da nasledi, država postaje poslednji zakonski naslednik.

Proces prelaska imovine na državu može trajati godinama. Sud ili javni beležnik prvo oglašava imovinu i traži moguće naslednike. Ako niko ne odgovori, imovina se formalno upisuje kao vlasništvo Republike Srbije. Pokretne stvari postaju državne nakon tri godine, dok nepokretnosti prelaze u državno vlasništvo nakon deset godina od otvaranja nasleđa.

Statistika Popisa stanovništva iz 2022. godine pokazuje da je najveći broj napuštenih stanova koncentrisan na severu Srbije – 33.771, dok se na jugu nalazi čak 89.813. Beograd i Vojvodina prednjače sa 10.021, odnosno 23.750 praznih stanova. Razlozi za prazne nekretnine variraju: često su to nerešeni imovinski odnosi, vlasnici koji žive u inostranstvu ili stambeni objekti koji zahtevaju renoviranje.

Advokat Krunić ističe da pravo države da nasledi imovinu mora biti tumačeno restriktivno. Republika Srbija postaje naslednik samo kada zakonski naslednici ne postoje, čime se sprečava nastajanje imovine bez vlasnika i pravna nesigurnost.

Kada država stupa u posed, najčešće ne prodaje imovinu odmah. Postoje situacije kada je država suvlasnik zajedno sa drugim osobama ili firmama, u kojima je moguća prodaja u obliku javnog nadmetanja. Sektor za imovinski postupak pri Republičkoj direkciji za imovinu zadužen je za upravljanje državnom imovinom, uključujući davanje u zakup, otuđenje, razmenu, ulaganje kapitala i hipotekarno zavarivanje nepokretnosti.

Na kraju, iako mnogi stanovi stoje prazni godinama, zakon i praksa osiguravaju da uvek postoji način da imovina pronađe svog naslednika – bilo u vidu rodbine, ili, ako je potrebno, države, piše N1