Dobrovoljno vatrogasno društvo (DVD) u Vladimirovcu kod Pančeva decenijama je stub bezbednosti tog mesta, a Vladimir Miletić, potpredsednik DVD-a, jedan je od onih koji su život posvetili pomaganju drugima. U razgovoru za Alo! ispričao je šta ga je motivisalo da pristupi ovom pozivu uprkos očiglednom riziku!

To je bilo nešto što je želeo još od malih nogu.

- Odmalena sam član Dobrovoljnog vatrogasnog društva, mi baš dugo poslujemo, a ja sam dobio i odgovornu poziciju, potpredsednik sam. Pre svega, taj posao podrazumeva plemenitost, humanost, generalno - pomoći drugome. Mi imamo baš dosta kolega koji rade svoje druge poslove, a takođe se odazivaju na požare i na intervencije, poplave. Mi smo iz okoline Pančeva, u selu Vladimirovcu, gde imamo dosta jakih vetrova koji ponesu krov, sruše dalekovode ili drveće po putu, tako da imamo i tehničke intervencije - kazao je na početku razgovora za Alo! Vladimir Miletić.

Iako su požari prva asocijacija, Vladimir objašnjava da je njihov rad mnogo širi, ali da uvek deluju u strogoj koordinaciji s profesionalnim jedinicama, delujući praktično kao njihova desna ruka na terenu.

- Nije samo da imamo požare i gašenja. Naravno, najgora je situacija da se zapali kuća ili objekat, koji god. Mi uglavnom radimo s vatrogasno-spasilačkom jedinicom po njihovom nalogu, ne izlazimo samovoljno na intervencije, sve je u sadejstvu i komunikaciji s njima. Mada, često i dođemo pre njih na intervenciju, u zavisnosti od situacije i od toga da li oni u tom trenutku mogu baš odmah da odreaguju - objašnjava naš sagovornik.

Kada je reč o snazi samog Društva u Vladimirovcu, brojke pokazuju da interesovanje i dalje postoji, kako među mlađima tako i među veteranima koji su decenijama u službi.

- U Vladimirovcu aktivnih članova ima 35, a sveukupno nas ima pedesetak, s početnim članovima i ali i sa starijima koji su bili profesionalni vatrogasci pa su sada prešli šezdeset i pet godina - dodaje Miletić.

Svako dobrovoljno društvo nosi se s određenim poteškoćama, a Vladimir otkriva da li ih više koče finansije, ljudstvo ili oprema, te kakvu podršku dobijaju od države i lokalnih privrednika.

- Imamo jako dobar odgovor naših preduzetnika tu iz sela i okoline koji su voljni da nam pomognu, takođe i meštana. Što se tiče finansiranja, imamo pozitivan odgovor i od mesne zajednice, odnosno lokalne samouprave, a evo sada je i država raspisala konkurs pomoći vatrogasnim društvima do četiri miliona dinara, tako da je to solidno. Ta oprema donekle i jeste i nije problem, mi raspolažemo starim vozilima, to je FAP 13-ica, a sad smo dobili u donaciji „iveko dejli“. To su uglavnom starija vozila, ali mi to održavamo. Imamo pomoć mehaničara iz okruga. Snalazimo se svako na svoj način - kaže naš sagovornik.

Od svih intervencija kojima je prisustvovao od detinjstva do danas, jedna mu je ostala urezana kao najteža, ne zbog same vatre, već zbog ljudske sudbine i lica onih koji su ostali bez ičega.

- Najteža intervencija bila mi je ove godine. Izgorela je kuća jednom profesoru koji ima dvoje ili troje male dece. Kad smo došli na lice mesta, sami njihovi pogledi su mi teško pali. Sam pristup gašenju toga svega je doneo veću težinu nego kad se zapali plast pšenice, prikolica sena ili kad gori strnjika na livadi. To je jedan od težih požara. Pogled te dece, to je nešto neopisivo, to ne može da se objasni rečima - prepričava Miletić.

Iako je rizik uvek prisutan, Vladimir skromno napominje da se oni uvek oslanjaju na profesionalce kada situacija postane ekstremno opasna po život.

- Mislim da mi nikada život nije bio direktno ugrožen, ali sve su to opasne situacije, možda nismo dovoljno svesni toga. Uglavnom te najteže stvari rade profesionalci, opet napominjem, radimo u sadejstvu s vatrogasno-spasilačkom jedinicom, gde oni preuzimaju takve stvari u svoje ruke - kaže potpredsednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Vladimirovcu.

Proces gašenja, pogotovo kada gori porodični dom, zahteva poštovanje strogih procedura kako bi se izbegle još veće tragedije pre dolaska vatrogasaca.

- Ako stignemo pre njih, počinjemo gašenje, ali pre toga je najbitnije da se isključi struja, da ne dođe do samopovređivanja, jer mi gasimo vodom. To je procedura koja štiti i nas i druge. Najbitnije nam je da se uverimo da u objektu nema ljudi, da je struja ugašena, da nema plinskih boca kako bismo ih evakuisali - pre svega da ne dođe do ugrožavanja ljudskih života - priča naš sagovornik.

Ovakav poziv ne utiče samo na one koji nose uniformu, već i na njihove porodice koje često u neizvesnosti čekaju vesti sa terena, naročito tokom noćnih intervencija.

- I porodice su pod stresom, pogotovo kada pogledaju fotografije gde smo i šta radimo. Nije prijatna situacija. Najgore je što u takvim situacijama, kad smo na intervenciji, zvoni telefon, a mi ne možemo da se javimo, pa im onda svašta padne na pamet - objašnjava situaciju naš sagovornik.

Vladimir, kao preduzetnik, uspeva da uskladi obaveze u vatrogasnom društvu sa svojim poslom u šlep službi, koja je partner AMSS-a, mada priznaje da su oba zanimanja izuzetno iscrpljujuća.

- Partneri smo Auto-moto saveza, pa sarađujemo. Malo je teško uklopiti jedno i drugo, ali ja sam preduzetnik, pa imam mogućnost da napravim sebi slobodno vreme. Mislim da je i taj posao poprilično stresan, pogotovo kada su teške saobraćajne nezgode, gde je vozilo učestvovalo u sudaru s vozom ili kamionom. To su situacije gde lice na mestu premine ili ispadne iz vozila. To je loša strana posla, vidi se svašta - kazuje Vladimir.

Na pitanje o najtežim trenucima u šlep službi, poput izvlačenja automobila nakon udara voza, Vladimir ističe da su tragedije koje uključuju decu ono što se nikada ne zaboravlja.

- Imalo je više stresnih situacija. Svaki ishod sa smrtnim slučajem je težak za sebe. Mislim da je najgore decu kad vidimo, to je jako stresno. Na mojim vatrogasnim intervencijama nije bilo smrtnih ishoda, ali kolege su imale takvih situacija i to je izuzetno teško videti - dodaje on.

Inače, kada je reč o brizi države za ljude koji besplatno rizikuju živote, naš sagovornik smatra da se situacija znatno popravlja, te da su oni, kao „first responderi“, ključni u kriznim situacijama poput poplava koje su se dogodile u Šapcu i Obrenovcu.

- Pokazalo se da se državi svest probudila, vidimo da se pokreću podsticaji za obnovu vatrogasnih društava. I naša lokalna samouprava zaista ima sluha za nas. Mi smo prvi koji odgovaraju na poplave i požare. Kada su bile poplave u Šapcu i Obrenovcu, pružali smo maksimalan doprinos, bili smo na licu mesta - objašnjava.

Na kraju razgovora, Vladimir odbija titulu heroja, smatrajući da je njegova dužnost, kao i svakog drugog čoveka, da pomogne onoliko koliko je u njegovoj moći.

- Smatram da bi svi koji su u mogućnosti postupili isto kao i mi. Treba pomoći onoliko koliko možemo, u skladu sa svojim mogućnostima - zaključuje Miletić.

Neophodna obuka i usavršavanje

Da bi neko postao član Dobrovoljnog vatrogasnog društva, neophodna je stalna obuka i usavršavanje, o čemu brine Sektor za vanredne situacije.

- Imamo usavršavanje. Sektor za vanredne situacije organizuje obuke i seminare, a učestvujemo i u vežbama sa vatrogasno-spasilačkim jedinicama. Imamo jako dobru komunikaciju s njima i uvek su voljni da nam daju savete i smernice. Sektor radi jako dobru i solidnu stvar - kaže Miletić.

BONUS VIDEO