Dušan i plan stvaranja Srpskog Carstva

U starom Seru, daleko na jugoistoku Maćedonije, Dušan stvara odluku da proglasi Srpsko Carstvo. Već januara 1346. polazi njegovo poslanstvo u Mletke, da prijateljsku republiku obavesti o njegovoj nameri i da joj ponudi savez za osvajanje ostataka evropske Vizantije.

Savez sa Mlecima i značaj flote

Taj savez s Mlecima Dušanu je trebao najviše radi flote koje sam nije imao a bez koje je bilo nemoguće potpuno opsesti i savladati Carigrad. Samo s kopnene strane nije ga dotle mogao niko osvojiti.

Ali Mleci nisu pristajali na tu ponudu; jedno s toga, što su u to vreme ratovali s Mađarima radi Dalmacije, a drugo, što im nije išlo u račun, da se slaba vlada Vizantije, koja im je često iz nužde, davala mnoge olakšice zameni vladom jedne jake a mlade i usred toga možda osione države.

Pripreme za krunisanje i stvaranje patrijaršije

Za svečani čin careva krunisanja, koje je imalo da vidno, za sve vekove, obeleži vrhunac moći Srpske Države, sjajni uspeh generacijama s planom pribirane i razvijane narodne energije, činjene su velike pripreme. Uz cara je trebao postojati i patrijarh, koji će izvršiti krunisanje; uz carstvo i inače treba da bude patrijaršija, najveća crkvena uz najveću svetovnu vlast.

Za krunisanje nije se moglo ni misliti na carigradskog patrijarha; a na bugarskog za takav čin u srpskoj državi nije se htelo misliti. Za patrijarha srpskog Dušan dade proglasiti arhiepiskopa Janjićija, svog dobrog saradnika, koji je ranije bio logotet. Pristanak za proglašenje srpske patrijaršije dali su samo od Dušana u pola ili sasvim zavisni crkveni poglavari, bugarski patrijarh i avtokefalni ohridski arhiepiskop.

Kanonski spor i reakcija Carigrada

Proglas, prema tom, nije bio strogo kanonski, nego više izraz samovolje i sopstvene snage. Radi toga i radi političkog karaktera čitava akta bacila je carigradska patrijaršija prokletstvo na ovu srpsku crkvenu tekovinu i prekinula s njom veze.

Krunisanje u Skoplju i uspostavljanje Carevine

Na krunisanje Dušanovo, koje se imalo izvršiti u Skoplju, skupila se sva gospoda srpska, svetovna i crkvena. Pored srpskog patrijarha našao se tu i bugarski, a beše mnogo episkopa i crnorizaca, naročito iz Svete Gore. Dubrovačka Republika poslala je naročito izaslanstvo s bogatim poklonima. Na Vaskrs, 16. aprila 1346. god., krunisan je Dušan za cara, a njegov sin, devetogodišnji Uroš za kralja.

Ambicije Srbije kao nasljednice Vizantije

Srbija je postala Carevina, s punom ambicijom da zameni u pola slomljenu Vizantiju. To kazuje i nova titula Dušanova, koja ga označava kao Cara Srbljem i Grkom – βαδιλευζ και αυτοκρτρωα Σερβιαζ και Ρωμανιαζ, i njegova izreka, da mu je Bogorodica pomogla da „kraljuje velikim i slavnim gradovima grčkim i da bude nastavnik velikim i svetim carevima grčkim“.

Vizantijsko nasljeđe i simbolika Carigrada

S tom ambicijom Srbija je uzela na se i izvesne tradicije, ustanove i likove carigradske imperije, koji su smatrani kao atribut i nasleđe carskog dostojanstva, iako su imali u ponečem čist vizantiski karakter, koji je izvesnim delom bio i proizvod njihove kulture. Rim je, rečeno je jednom lepo, bio grad, koji je stvorio jedno carstvo; a celo jedno carstvo stvaralo je Carigrad.

U njemu je s toga gledan ideal carstva, carski grad po previshodstvu. Grci su ga sami zvali samo Grad i Konstantinov grad, a u Slovena je on dobio ime Cěsarь gradь i Carigradь. S toga su tradicije tog grada, vrlo ponosna na svoj prestonički položaj, bile primane od svih suseda sa nesumnjivim respektom, i s toga su i nekad Simeon bugarski, kao sad Dušan srpski, iako politički protivnici Vizantije, prihvatali sa žudnjom njen carski nimbus.

Dodjela titula i nagrađivanje saradnika

Postavši car, Dušan je nagradio sve svoje važnije saradnike. Kako se sam popeo u činu po vizantiskom uzoru, tako je po istom obrascu unapredio i njih. Titulu despota, najveću posle carske, dobiše carev polubrat Simeon, brat carice Jelene Jovan Asen, koji je bio u Dušanovoj službi, i Jovan Oliver, možda suprug Dušanove maćehe Marije i gospodar ovčepoljske, tikveške i morihovske oblasti i osnivalac manastira Lesnovo.

Sevastokratorima biše proglašeni carevi rođaci: vojvoda Dejan, za kojim je bila udata Dušanova sestra Teodora, gospodar kumanovske oblasti i Branko Mladenović, čije se poreklo izvodi od Vukana Nemanjića, s porodičnim imanjem na Kosovu, u Drenici, a kome Dušan beše nedavno poverio ohridski kraj. Za ćesare je proizveo: Vojihnu, gospodara Drame; vojvodu Preljuba, zeta careva i vojvodu Grgura Golubića.

Darivanja crkava i odnos prema duhovnom sloju

Sem pojedina lica, car je nagradio i obdario i mnoge crkve i manastire. Ovom je prilikom, najverovatnije, skopljanska mitropolija odlikovana da bude prvoprestona.

Car je pokazivao u ovo vreme veliku pažnju prema crkvi. Preko nje je hteo svakako da ublažava i privlači grčki elemenat, koji s novom carevinom nije imao ništa zajedničko sem vere. Hteo je uz to, da bogatim darovima pridobije za sebe sveštenstvo uopšte, koje je držanje carigradske patrijaršije moglo da napravi neraspoloženim prema caru i njegovoj tvorevini.

Sveta Gora i Dušanova zadužbina

U tom pogledu izgleda da je naročito polagao na svetogorske monahe, na najuticajniji duhovni elemenat u Maćedoniji.

On je lično 1347. pohodio tamošnje manastire i bogato ih obdario. Tamo su mu, ipak, nesumnjivo zamerali, što je popustio upornoj carici Jeleni da i nju povede sa sobom i da prekrši staro osveštano pravilo Svete Gore, da na njeno tle, među monahe, ne sme kročiti ženska noga. God. 1350. ustupio je 500 perpera godišnjeg dohotka, koji je Dubrovačka Republika plaćala srpskom vladaru za predati Ston, jerusalimskom manastiru Sv. Arhanđela. Sv. Arhanđelima posvetio je Dušan i svoj manastir, na Bistrici više Prizrena, za koji je izabrao mesto još 1343., hoteći da se zahvali arhanđelu Mihailu za ozdravljenje od bolesti.

Vizantijski sukobi i uspon Kantakuzena

Na glas da se Dušan dao krunisati za cara požurio se Kantakuzen, da se kruniše i on. Pet nedelja posle svečanosti u Skoplju krunisao je jerusalimski patrijarh (carigradski, očevidno, nije hteo) Kantakuzena u Adrijanopolju za cara (21. maja 1346.). Neumoran i nepopustljiv, on traži saveznike na sve strane. Kad je njegov dotadašnji saveznik Omar poginuo u jednoj borbi kod Smirne, Kantakuzen se obratio silnom Orhanu, vođi Osmanlija.

Turci kao saveznici i promjena odnosa snaga

Da ga čvršće veže za sebe on mu je dao za ženu svoju kćer, žrtvujući po dotadašnjem vizantinskom običaju, za svoje političke ciljeve rođenu decu. Pomagan od Turaka, on popravlja svoj položaj; a kad u Carigradu pogibe njegov glavni protivnik, Aleksije Apokavk, okrenulo se i javno mišljenje u njegovu korist. Svet je bio sit građanskog rata i njegovih sve težih posledica, a plašile su ga i ambicije nove srpske carevine.

Politički kompromis i slabljenje Vizantije

Kantakuzenova stranka verovala je u sposobnosti svog šefa i htela je, da mu, uz kompromis sa zakonitim carem, obezbedi vlast i uticaj u državi. 3. februara 1347. otvoriše mu s toga oni kapije prestonice. Kantakuzen bi krunisan ponovo za cara i data mu vlast da deset godina caruje sam u ime mladog cara, koji će postati njegov zet, a da posle toga caruju zajedno. To izmirenje nije popravilo položaj Vizantije.

Iznurena zemlja beše klonula i izgubila veru u sebe; prema Dušanovoj Srbiji ona je predstavljala, kako tačno kaže K. Gelcer, silu trećeg reda.

Sukobi na granicama i uloga Turaka

Kao zapovednik oblasti prema srpskoj granici, od Didimotike do Kavale bi postavljen Kantakuzenov sin Matija. On je, kao carev sin, imao da obodri Grke pod srpskom vlašću i da im da nade na skoro oslobođenje. Doista, čim je učvrstio svoj položaj u Carigradu, Kantakuzen šalje poslanstvo Dušanu, u kom mu zahvaljuje za učinjene usluge i traži povraćaj uzetih gradova.

Dušan je to odbio i dao tim priliku carigradskoj vladi da pokuša novu ratnu sreću. Pomagan od Orhanovih Turaka, kojima je jedan od vođa bio i Orhanov sin Murat, docnije car, Matija napade Srbe na istočnoj granici, oko Kavale. U tim borbama grčko stanovništvo stradalo je više od Turaka, željnih plena, koji nisu mnogo razbirali kome šta pripada, nego od samih Srba. Sam pohod grčki, zbog takvog ponašanja Turaka, ne donese za saveznike nikakav uspeh.

Mađarska i borba za teritorije

Za to vreme učvršćivao je svoju vlast novi, mladi kralj mađarski, Lajoš Veliki, koji je došao na presto 16. jula 1342. god. Na severu Srbije on je poseo Mačvu i uzeo tvrde gradove Beograd i Golubac; a na zapadu, u Dalmaciji, beše počeo dugu borbu s Mlecima za posed Dalmacije. Zbog toga je približavanje između Dušana i Mletačke Republike došlo gotovo samo od sebe. U Dalmaciji hrvatski velikaši behu podeljeni, jedni za Mletke, drugi za Mađarsku.

Bonus video: