Upravo taj spoj kretanja, druženja i otvorenosti prema novim iskustvima održava Adeliju vitalnom, radoznalom i psihički snažnom, čak i u 95. godini života.

U milanskom naselju Komazina, 95-godišnja Adelia otvorila je vrata svog doma i podelila životnu filozofiju koju dosledno prati decenijama: stalno kretanje, umerena ishrana i odbijanje samoće. Od detinjstva obeleženog siromaštvom, ratom i teškim radom, do duboke starosti, njen život je, kako sama kaže, neprekidno kretanje unapred.

Rođena u Ronkadeu kao drugo od dvanaestoro dece, Adelia je sa svega 15 godina stigla u Milano sa kartonskim koferom i velikom voljom za rad. Brzo je pronašla posao, a na ulicama grada upoznala je i budućeg supruga. „Uvek sam bila u pokretu. To me je spasilo tokom rata, ali i kasnije u životu“, priseća se.

Njena svakodnevna rutina: malo hrane, mnogo hodanja

I danas, u dubokoj starosti, najteže joj pada kada mora da ostane kod kuće. Fizička aktivnost je za nju mnogo više od vežbanja – to je prilika za kontakt sa ljudima i izlazak iz svakodnevice. Upravo zato redovno učestvuje u programu AMIS (Activities and Movement Together for Health), koji u Milanu okuplja starije sugrađane kroz laganu gimnastiku i druženje.

„Jedva čekam da se vratim. To mi je izgovor da izađem, prošetam i porazgovaram sa drugaricama“, kaže Adelia.

Njena jednostavna formula za dug i ispunjen život glasi: jesti lagano uveče, svakodnevno hodati, ne zatvarati se u kuću i stalno učiti nove stvari.

Radoznalost kao tajna dugovečnosti

Adelia priznaje da je mnoge veštine u životu savladala kasno – kuvanje, gimnastiku, pa čak i brigu o sebi. Ipak, to je nikada nije obeshrabrilo.

„Uvek sam otvorena da probam nešto novo. Život još ima šta da me nauči“, govori sa osmehom.

Kao dete, slobodu je doživljavala u kratkim trenucima tišine, penjući se na drvo kako bi se sklonila od buke sveta. „To je za mene bila sloboda – i ostala je“, kaže.

I danas sanja o putovanju na Korziku, gde žive njeni praunuci, iako joj porodica savetuje oprez. „Kažu da je rizično, ali ja znam šta mogu“, odlučna je.

Porodica, vera i mir u poznim godinama

Udala se mlada i sa suprugom provela sedam decenija. On je preminuo pre pet godina, ali njihov zajednički život opisuje kao tim, smeh i jednostavne radosti. Vera joj je, kako ističe, bila oslonac u najtežim trenucima.

Danas ustaje rano, dočekuje unuke na ručku, jede skromno i povremeno se počasti kolačem uz ječmenu kafu. Mobilni telefon nema, koristi ćerkin, ali savremena tehnologija je istovremeno fascinira i zbunjuje.

„Pokazali su mi fotografiju mojih roditelja koju je ‘oživela’ veštačka inteligencija. Neverovatno je, ali i pomalo jezivo“, priznaje.

„Sigurna sam da imam još mnogo toga da naučim“, poručuje Adelia, žena koja sa 95 godina dokazuje da se život, ako mu se ide u susret, nikada ne umori od čoveka.

BONUS VIDEO