U toj tišini, 15. maja 2025. godine, srpski alpinista Aleksandar Milosavljević stao je na vrh sveta – Mont Everest (8.848 m), u srcu Himalaji. Postao je 11. Srbin koji je razvio našu zastavu na krovu planete. Ali iza tog trenutka, iza fotografije i zastave na vetru, stoje dani iscrpljivanja, gubici i susret sa smrću oči u oči.

„Nas sedmoro je krenulo. Samo troje se vratilo sa vrha. Dvoje je odustalo zbog zdravlja. Dvoje je izgubilo život. Jedno telo je spušteno da bi porodica imala gde da zapali sveću. Drugo je ostalo u večnom ledu. Planina daje, ali ne oprašta“, kaže Aleksandar.

„Planina se ne osvaja. Ona vas pusti – ako ste dovoljno ponizni“

Ne voli da kaže da je „osvojio“ Everest.

„Planina se ne osvaja. Ona vas pusti da stanete na njen vrh. A ako imate sreće – pusti vas i da se vratite.“

Rođen u Požarevcu, po profesiji ekonomista, odrastao je uz Dunav i Đerdapsku klisuru. Otac alas, detinjstvo na reci, prvi koraci kroz šumu bez roditeljske ruke. Tada je, kaže, shvatio da priroda nije neprijatelj – već učitelj.

„Popneš se na jedno brdo i vidiš da iza njega stoji veće. I tako stalno. Iza svakog vrha čeka novi.“

Godine penjanja po Srbiji, Alpima, Africi i Južnoj Americi vodile su ga ka najvećem izazovu. Tri godine priprema. Fizička, mentalna, logistička. Drugog aprila 2025. stigao je u Katmandu. A 12. maja krenuo iz baznog kampa ka visinama koje ne praštaju.

Zona smrti: gde telo počinje da jede samo sebe

Na C3 vazduh je već neprirodno redak. Svaki pokret mora da se planira. Greška ne postoji kao opcija.

I onda – 8.000 metara. Zona smrti.

Minus 40 stepeni. Vetar koji razara. Srce radi kao pod teretom kamiona. Mozak trpi. Organizam više ne može da se oporavlja – može samo da preživljava. Telo ulazi u režim gašenja.

„Tu gore više ne trošite energiju. Trošite sebe.“

Aleksandar opisuje trenutke kada organizam, iscrpljen do kraja, počinje da povlači krv iz ekstremiteta da bi sačuvao vitalne organe. Kada se potroše sve rezerve, telo doslovno kanibalizuje sopstveno tkivo kako bi proizvelo poslednje mrvice toplote.

To penjači zovu – bela smrt.

U tom stanju, mozak prestaje da registruje realnost. Javlja se osećaj topline, mira, čak blaženstva. Ljudi pomisle da su bezbedni. Da su kod kuće. Na plaži. Neki skidaju odeću jer im je „vruće“. Legnu da odmore. Zatvore oči.

I ne probude se.

Trijumf i tragedija – korak do vrha, korak do večnosti

Tokom uspona, mladi penjač sa Filipina doživeo je srčani udar.

„Njegov Šerpas ga je satima pokušavao reanimirati. Uspeli su da ga podignu. Napravio je nekoliko koraka. A onda je, blizu C4, pao ponovo. Ovog puta zauvek.“

Danima su penjači prolazili pored njegovog tela. Tek kasnije je spušten, da porodica može da ga isprati.

A onda, 15. maja u 8.32 po lokalnom vremenu – vrh.

„Nebo je bilo blizu. Svet pod nogama. Planine kao talasi od kamena. Sreća, ponos, zahvalnost… To ne može da se opiše.“

Ali planina nije završila s njima.

Na povratku, svega stotinak metara ispod vrha, posustao je Subrata Goš iz Indije – Aleksandrov cimer iz šatora.

Doživeo je belu smrt.

Šerpas je satima pokušavao da ga pokrene, ostajući i sam bez kiseonika. Zadobio je teške promrzline. Subrata je ostao na planini.

Zauvek.

Groblje na nebu

Od prvog uspona 1953. godine, Everest beleži više od 330 poginulih. Mnogi su ostali tamo gde su pali. Tela su često zaleđena, zarobljena u ledu, a njihovo spuštanje predstavlja ogroman rizik i logistički poduhvat koji košta desetine hiljada dolara.

Na pojedinim delovima rute tela su godinama služila kao orijentiri u beskrajnom belilu.

Jedan od najpoznatijih slučajeva je tzv. „Green Boots“ – nadimak za telo penjača koje je ležalo u maloj pećini na oko 8.500 metara i postalo referentna tačka za generacije alpinista.

Većina smrti dešava se pri povratku sa vrha. Kada euforija prođe. Kada su zalihe kiseonika pri kraju. Kada je telo već na ivici.

„Gubitak tamo gore nije samo tragedija. To je podsetnik da priroda diktira pravila. Ne mi.“

Povratak – kao buđenje iz sna

Silazak niz planinu bio je, kaže, kao povratak iz drugog sveta.

„Promrzline zarastu. Mišići se oporave. Ali komad duše ostane gore.“

Everest je njegov četvrti vrh u okviru izazova „7 Summits Challenge“ – projekta osvajanja najviših vrhova svih kontinenata. Ekspedicija je imala i humanitarni cilj – prikupljanje 8.849 novih donatora za Unicef u Srbiji.

Cena poduhvata – 80.000 evra.

Bez donatora i sponzora, kaže, to bi bilo nemoguće.

Sada se sprema za nove izazove: najviši vrh Antarktika i Manaslu u Nepalu.

Ali Everest ostaje drugačiji.

Jer tamo gore, iznad oblaka, gde telo jede samo sebe, a čovek hoda po ivici između sna i smrti – shvatiš koliko vredi svaki udah.