Mnogi ljubitelji prirode u Srbiji branje pečuraka najčešće povezuju sa jesenjim mesecima, kada su šume pune različitih vrsta gljiva. Ipak, sezona zapravo počinje mnogo ranije nego što mnogi misle. Već na prelazu između zime i proleća, čim se sneg povuče i temperature blago porastu, prve gljive počinju da se pojavljuju u šumama širom zemlje.

U nižim i vlažnim predelima, ali i na planinama poput Tara, Zlatibor i Kopaonik, iskusni berači već početkom proleća obilaze svoje poznate terene. Upravo tada, dok se priroda tek budi iz zimskog sna, pojavljuju se prve prolećne gljive koje za mnoge predstavljaju pravi mali trofej.

Međutim, stručnjaci upozoravaju da rana sezona gljiva nosi i određene rizike. Neke od najcenjenijih prolećnih vrsta imaju svoje opasne dvojnike koji na prvi pogled mogu izgledati veoma slično. Jedna od najpoznatijih takvih situacija vezana je za smrčke – izuzetno cenjene jestive gljive koje imaju otrovnog „rođaka“ i mogu zbuniti neiskusne berače.

Prvi vesnici proleća u šumama Srbije

U ovom periodu u šumama se pojavljuju brojne sitnije vrste koje često promaknu neiskusnom oku. One možda nisu naročito poznate široj javnosti, ali za ljubitelje prirode predstavljaju zanimljiv znak da sezona gljiva počinje.

Na trulim šišarkama smrče često se može pronaći Strobilurus esculentus, mala jestiva gljiva koja kod nas nema veliku komercijalnu vrednost, ali se ponekad koristi kao dodatak supama ili drugim jelima.

U vlažnim šumama, naročito na mestima gde ima dosta raspadnutog lišća i drveta, može se uočiti i upadljiva Sarcoscypha coccinea, kod nas poznata kao crvena peharčica ili „babino uvo“.

Njena intenzivna crvena boja čini je jednom od najfotogeničnijih gljiva ranog proleća, zbog čega je često fotografišu ljubitelji prirode i planinari. Iako je jestiva nakon dužeg kuvanja, njena kulinarska vrednost nije naročito velika, pa je mnogi berači radije ostavljaju u prirodi.

Najcenjenija prolećna gljiva i njen opasni dvojnik

Pravi trofej za mnoge berače u ovom periodu svakako je Morchella, poznatiji kao smrčak. Ova gljiva spada među najcenjenije šumske delikatese na svetu, a na međunarodnom tržištu može dostići veoma visoku cenu, posebno kada se suši.

Smrčci se najčešće pronalaze u priobalnim listopadnim šumama, ispod vrba, topola i osika, ali se mogu pojaviti i na livadama ili na mestima gde je zemljište bogato organskim materijama.

Njihov klobuk ima prepoznatljivu strukturu sa pravilnim udubljenjima koja podsećaju na pčelinje saće, zbog čega su relativno lako prepoznatljivi onima koji znaju šta traže.

Problem nastaje jer na istim staništima često raste i Gyromitra esculenta, poznat kao rani hrčak. Ova gljiva je otrovna i može izazvati ozbiljna trovanja.

Na prvi pogled može podsetiti na smrčak, ali postoje važne razlike. Smrčak ima pravilna udubljenja nalik saću i potpuno je šupalj iznutra, od dna drške do vrha klobuka.

Hrčak, s druge strane, ima nepravilno naboran klobuk koji podseća na ljudski mozak, dok je njegova unutrašnjost ispunjena mesnatim pregradama. Ova gljiva sadrži toksin giromitrin koji može izazvati ozbiljna oštećenja jetre i nervnog sistema.

Zlatno pravilo prolećnog gljivarenja

Stručnjaci i mikolozi stalno podsećaju na jedno osnovno pravilo: čak i jestive prolećne gljive moraju se temeljno termički obraditi.

Smrčci se smatraju uslovno jestivim gljivama, što znači da se nikada ne jedu sirovi. Pre konzumacije potrebno ih je kuvati ili pržiti najmanje 15 do 20 minuta, kako bi se neutralisale potencijalno štetne supstance koje prirodno sadrže.

Zbog toga mikolozi savetuju da se u branje gljiva nikada ne ide bez dobrog poznavanja vrsta ili bez konsultacije sa iskusnim beračima i stručnjacima. U prirodi mnoge gljive mogu izgledati slično, a jedna mala greška može imati ozbiljne posledice po zdravlje.

Branje gljiva za mnoge predstavlja pravi spoj avanture, boravka u prirodi i gastronomskog uživanja. Ipak, kada je reč o gljivama, oprez i znanje uvek moraju biti na prvom mestu.