Stana iz okoline Bjelovara već četiri godine živi sama, otkako je izgubila supruga. Iako život bez partnera nikada nije lak, pronašla je snagu da se posveti onome što joj je najvažnije – svojoj porodici i očuvanju mira među ćerkama.

Gledajući kako se u njenom okruženju godinama vode teški i bolni sukobi zbog nasledstva, donela je čvrstu odluku: u njenoj porodici takvih podela neće biti.

Vođena tom mišlju, Stana je sa jasnom namerom i mirnom savešću sastavila i overila testament. U njemu je pažljivo rasporedila imovinu, uzimajući u obzir potrebe svojih ćerki i unuka. Njena odluka nije bila ishitrena, niti vođena emocijama trenutka – već promišljena i odgovorna.

Za razliku od mnogih koji ovakve odluke odlažu i prepuštaju sudbini, Stana je odlučila da stvari postavi na svoje mesto dok još može. Veruje da je to jedini način da se sačuva ono najvrednije – porodični odnosi.

Njena odluka da jednoj ćerki ostavi više nije doneta olako, već iz konkretnih razloga koje je pažljivo razmotrila. Upravo ta otvorenost i spremnost da preuzme odgovornost možda će biti ključ da njena porodica ostane složna i nakon nje.

U svetu u kojem nasledstvo često razdvaja najbliže, Stana je pokušala da uradi suprotno – da njena poslednja odluka bude most, a ne razdor.

Testament kao ključ mira u porodici

"Moja imovina, moja stvar, odlučila sam kako sam htela i u četiri godine sam sve sigurnija da sam odlučila ispravno. Previše sam se kod rodbine i po selu nagledala kako su se braća i sestre posvađali, u doslovnom smislu reči, zbog nasleđa. A to traje i po dvadeset, trideset godina. A zbog čega? Zbog gramzivosti. Ti roditelji se okreću u grobu, često kažem", piše gospođa Stana.

Suprug nije mario za nasleđe

Objašnjava i kako njen suprug nikada nije mario za pitanje testamenta.

"Imamo dve ćerke. Suprug je za života govorio da će otići pre mene i da sve ostavlja meni. Nije hteo da rešava nasleđe i uključuje svoju volju oko ćerki. No ja sam se itekako pobrinula da sve rasporedim na vreme, pravedno i po svojoj savesti, jer ne želim da se posle čupaju i tuku.

Jednoj sam ćerki ostavila više, ali imam razlog za to. Verujem da će se ćerka koja će dobiti manje s tim pomiriti."

Zašto nasleđe nije podeljeno jednako

Pojasnila je i zašto nasleđe nije podelila na jednake delove:

"Jedna ćerka živi sa mnom, ima troje dece. Suprug i ona teško rade i teško školuju decu, ovde plate nisu velike. Decu treba školovati u gradu i to je ogroman trošak. Zato sam njoj ostavila više. Ostaće dvema unukama i unuku, jer niko sa sobom ništa neće poneti u grob. Toj ćerki ostavljam celu kuću na tri sprata, pomoćni objekat u kojem je garaža, a pored njega i letnju kuhinju. Ostaće joj i veliko imanje oko kuće, dve njive i deo šume", otkriva.

Raspodela imovine po savesti

Smatra da ima opravdan razlog za to što će drugoj ćerki ostaviti manje.

"Ona se odselila u Zagreb, dobro stoje. Suprug joj je lekar, a ona je završila fakultet i ima dobar posao. Imaju samo jedno dete. Voze nov džip i putuju. Možda će neko reći da sam nepravedna, ali ova porodica koja je sa mnom živi skromno i stalno mi u svemu pomažu", piše.

"Ovi iz Zagreba, pak, dođu tri puta godišnje na jedan dan, nikad nemaju vremena, a svaki godišnji odmor provode negde na putu. Toj ću ćerki ostaviti lep deo šume, vredan sada, a još više u budućnosti. Nadam se da će to mirno prihvatiti. Moja je savest čista i spokojna”, zaključuje svoje pismo penzionerka Stana.

(Moje Vrijeme)