U savremenom načinu života, prepunom obaveza, posla i stalne prisutnosti tehnologije, mnogi roditelji pitaju se kako da očuvaju bliskost sa decom i izgrade kvalitetan odnos uprkos ubrzanom tempu svakodnevice.

Stručnjaci ističu da za decu nije najvažnije koliko vremena roditelji provode sa njima, već kakav je kvalitet tih zajedničkih trenutaka. Upravo taj osećaj potpune pažnje, prisutnosti i povezanosti ostaje deci u dugoročnom sećanju.

Američki dečji psihijatar Daniel Amen smatra da jedna jednostavna navika može značajno poboljšati odnos između roditelja i deteta. Reč je o takozvanom „posebnom vremenu” – 20 minuta dnevno tokom kojih roditelj detetu posvećuje punu pažnju radeći isključivo ono što dete želi.

Bez telefona, kritika i prekidanja

Tokom tih 20 minuta nema roditeljskih naredbi, ispravljanja, kritika ni ometanja poput mobilnog telefona. Fokus je isključivo na zajedničkoj aktivnosti i osećaju povezanosti.

Ovaj savet izazvao je veliku pažnju i na društvenim mrežama, posebno među roditeljima koji su podelili sopstvena iskustva i utiske.

Jedan otac naveo je da je upravo kroz svakodnevno „posebno vreme” uspeo da poboljša odnos sa trogodišnjom ćerkom, nakon što je ranije imao osećaj da među njima nedostaje bliskosti.

Drugi roditelji istakli su da su slične rituale već spontano praktikovali kroz zajedničku igru ili razgovor nakon večere, što je, kako tvrde, dodatno ojačalo njihov odnos sa decom.

Mnogi roditelji smatraju da je teško izvodljivo

Ipak, deo roditelja smatra da ovakav pristup nije lako primeniti u svakodnevnom životu, naročito kod porodica sa više dece ili kod onih koji rade duže smene i imaju malo slobodnog vremena.

Pojedini komentari ukazuju na to da je teško svakog dana izdvojiti 20 minuta potpune posvećenosti bez prekida i drugih obaveza.

Međutim, brojna istraživanja potvrđuju da kvalitetno provedeno vreme sa decom ima veliki značaj za njihov razvoj. Studije pokazuju da deca čiji roditelji češće učestvuju u smislenim zajedničkim aktivnostima imaju bolje emocionalno blagostanje i razvijeniji odnos sa roditeljima.

Stručnjaci zato naglašavaju da nije presudna samo količina vremena, već kvalitet interakcije i osećaj da je dete u tom trenutku roditelju zaista najvažnije.