Dinastija Ming, koja je vladala Kinom od 1368. do 1644. godine, ostavila je dubok trag u istoriji kroz razvoj umetnosti, kulture i nauke. Ipak, iza raskoši carskog dvora postojali su i brutalni običaji koji danas deluju gotovo nezamislivo.

Jedan od najmračnijih običaja odnosio se na žene iz carevog harema.

Život u haremu bio daleko od luksuza

U carskoj Kini harem nije bio samo simbol bogatstva i privilegija, već strogo uređen sistem u kojem su žene bile rangirane prema poreklu i statusu.

Većina konkubina dolazila je iz siromašnijih ili srednjih slojeva društva, dok su devojke iz uglednih porodica često uspevale da izbegnu život u haremu zahvaljujući uticaju svojih porodica.

Iako je spolja delovalo da konkubine žive u raskoši, njihov svakodnevni život bio je ispunjen intrigama, rivalstvom i strogom kontrolom. Žene iz harema bile su potpuno podređene caru, odvojene od porodice i bez mogućnosti da same odlučuju o svojoj sudbini.

Najstrašniji deo njihove sudbine dolazio je nakon careve smrti.

Crveni šal kao simbol smrti

Kada bi kineski car umro, pojedine žene iz harema dobijale bi crveni šal ili maramu — znak koji je značio da moraju da umru i „prate“ svog gospodara u zagrobni život.

Istoričari navode da se upravo to dogodilo nakon smrti trećeg cara dinastije Ming, Džu Dija, 1424. godine. Tada je čak 30 konkubina dobilo kobni znak.

Prema zapisima jednog putopisca, žene su uplakane odvedene u veliku dvoranu gde im je naređeno da izvrše samoubistvo vešanjem.

Još brutalniji primer vezuje se za prvog cara dinastije Ming, Džu Juandžanga. Prema istorijskim zapisima učenjaka Mao Cilinga, car je krajem 14. veka sahranjen zajedno sa 46 konkubina i deset služavki, što znači da su žene žive sahranjene sa vladarom.

Samo bogate porodice mogle su da spasu ćerke

Konkubine koje su dolazile iz moćnih i uticajnih porodica ponekad su uspevale da izbegnu ovu strašnu sudbinu.

Carski dvor nije želeo sukobe sa visokim plemstvom i vojskovođama, pa su pojedine devojke bile pošteđene.

Poznat je slučaj ćerke jednog visokog vojskovođe koja je trebalo da bude poslata u smrt nakon careve smrti, ali je njen otac izvršio snažan pritisak na dvor. Na kraju je umesto nje izabrana druga devojka.

Žene iz siromašnijih porodica uglavnom nisu imale takvu zaštitu, a njihove porodice često su nakon smrti ćerki dobijale novac ili počasti od carskog dvora.

Car koji je pokušao da ukine krvavi običaj

Kraj ovoj brutalnoj praksi pokušao je da stavi car Džu Ćižen, jedan od vladara dinastije Ming koji je vladao u dva navrata.

Pred smrt je svom sinu poručio da više ne želi da žene iz harema budu ubijane nakon careve smrti i zatražio da se taj običaj zauvek ukine.

Zbog toga je ostao upamćen kao jedan od humanijih i pravednijih kineskih careva.

Ipak, istorijski izvori pokazuju da krvava praksa nije potpuno nestala, jer su se slični slučajevi pojavljivali i kasnije tokom dinastije Ćing, nakon mandžurskog osvajanja Kine.