Naše bake verovale su da pojedine reči nose posebnu energiju i da mogu da utiču na atmosferu u domu, pa čak i na sudbinu porodice.

Među njima se posebno izdvajala jedna reč – „propast“.

Prema starom narodnom verovanju, često izgovaranje ove reči moglo je da prizove bedu, nemaštinu i lošu sreću. Zato se izbegavala čak i u najtežim vremenima.

"Glasno izgovorena beda ostaje u kući"

U mnogim krajevima Srbije postojalo je nepisano pravilo da se za trpezom ne govori o nesreći, siromaštvu i beznađu.

Kada bi neko rekao „propali smo“ ili „nemamo ništa“, stariji bi ga odmah prekinuli. Smatralo se da takve reči ostavljaju trag u domu i dodatno privlače probleme.

Umesto toga, govorilo se:

  • „Biće bolje“
  • „Snaći ćemo se“
  • „Bog će dati“
  • „I ovo će proći“

Čak i kada su vremena bila teška, trudili su se da ne izgovaraju reči koje nose beznađe.

Zašto su se ljudi toliko plašili baš ove reči?

Po narodnom verovanju, reč „propast“ nije označavala samo trenutni problem već konačan kraj, gubitak nade i odustajanje.

Zbog toga su naši stari smatrali da njeno često ponavljanje unosi nemir među ukućane i stvara osećaj da izlaza nema.

Danas psiholozi imaju drugačije objašnjenje za isti fenomen.

Nauka kaže da su bake možda bile u pravu

Stručnjaci govore o pojavi poznatoj kao samoispunjavajuće proročanstvo.

Kada čovek stalno ponavlja da je sve propalo, da nema rešenja ili da će sve krenuti loše, vremenom počinje da primećuje samo negativne stvari oko sebe.

Takav način razmišljanja utiče na raspoloženje, odluke i odnos prema problemima.

Drugim rečima, sama reč ne donosi nesreću, ali način na koji oblikuje naše misli može značajno da utiče na svakodnevni život.

Rečenice koje su bake koristile umesto nje

Naše bake nisu samo izbegavale određene reči, već su imale spremne odgovore za svaku nevolju.

Umesto:

  • „Propade mi dan“

govorile su:

  • „Biće još dana“

Umesto:

  • „Nemamo ništa“

govorile su:

  • „Imamo zdravlje, ostalo će doći“

A umesto:

  • „Ovo je kraj“

najčešće se čulo:

  • „Svaki kraj nosi novi početak“

Jedna stvar bila je posebno važna

Stari su vodili računa da deca ne slušaju razgovore puni beznađa i straha.

Verovalo se da dete koje stalno sluša kako je sve „propast“ počinje da doživljava svaki problem kao katastrofu.

Zato su pažljivo birali reči pred najmlađima, uvereni da atmosfera u kući počinje upravo od onoga što svakodnevno govorimo.

Možda je reč o običnom sujeverju, a možda o mudrosti prenošenoj generacijama. Kako god bilo, naše bake su bile sigurne u jedno – neke reči nikada ne treba olako izgovarati.