Kako se navodi u istraživanju objavljenom u časopisu „Nature“, istorijska svedočanstva dugo su ukazivala prvenstveno na jednu veliku katastrofu – poplavu Svete Marije Magdalene iz 1342. godine.

Ona je pogodila slivove Rajne, Dunava, Mozela i drugih velikih evropskih reka. Delovi Kelna, Majnca, Frankfurta, Beča i drugih gradova bili su poplavljeni, dok su poljoprivredni usevi uništeni.

Međutim, nova analiza pokazuje da katastrofa nije bila izolovan događaj.

Čak 16 velikih poplava za samo dve godine

Istraživači su identifikovali 16 velikih poplava koje su između septembra 1341. i oktobra 1343. godine pogodile različite delove centralne, zapadne i istočne Evrope.

Prvi veliki talasi poplava zabeleženi su u jugoistočnim delovima kontinenta tokom jeseni 1341. godine. Početkom februara 1342. godine poplavljeni su Prag i područja uz Dunav.

Tokom leta iste godine ekstremne poplave pogodile su Karpate, Balkan i Alpe. Posebno se izdvaja poplava na dan Svetog Vartolomeja u avgustu 1342. godine, koja je prema paleoklimatskim podacima bila događaj ekstremnih razmera.

Takve poplave, navode istraživači, mogu se dogoditi svega jednom ili dva puta tokom hiljadu godina.

Šta je izazvalo ekstremne vremenske događaje?

Analiza paleoklimatskih podataka ukazuje na kombinaciju dva velika faktora.

Prvi je bilo pojačano topljenje leda u Barencovom moru i drugim delovima Arktika, dok su drugi činile snažne vulkanske erupcije u tropskim oblastima.

Prema istraživačima, kombinacija ovih pojava uticala je na atmosferu, dovela do zagrevanja stratosfere, povećanja količine padavina i istovremenog pada temperatura na površini Evrope.

Takvi klimatski poremećaji stvorili su izuzetno povoljne uslove za nastanak velikih poplava.

Katastrofa koja je promenila uslove za život

Posledice su bile ogromne. Poplave su uništavale naselja, odnosile ljudske živote i uništavale useve, što je dodatno ugrozilo snabdevanje hranom.

Istraživači smatraju da su upravo takvi događaji mogli da doprinesu stvaranju uslova za kasnije širenje kuge.

Uništena poljoprivreda značila je glad i slabljenje stanovništva, dok su migracije i poremećaji trgovinskih puteva mogli dodatno da olakšaju širenje bolesti.

Crna smrt odnela milione života

Crna smrt, odnosno velika pandemija kuge sredinom 14. veka, bila je izazvana bakterijom Yersinia pestis.

Prema različitim procenama, pandemija je odnela između 25 i 50 miliona života. U najteže pogođenim područjima smrtnost je dostizala 60 odsto, a ponegde i 80 odsto.

Posebno teško stradali su veliki i gusto naseljeni evropski gradovi poput Firence, Londona i Pariza.

Kuga je u Evropu najverovatnije stigla trgovačkim putevima iz pravca Srednje Azije, a njeno širenje dodatno su olakšali loši sanitarni uslovi, velika gustina stanovništva, migracije i tadašnja neefikasna medicina.

Zašto su druge poplave pale u zaborav?

Jedna od zanimljivijih dilema koju istraživanje otvara jeste pitanje zbog čega je poplava Svete Marije Magdalene ostala toliko dobro zabeležena, dok su druge katastrofalne poplave iz tog perioda gotovo nestale iz kolektivnog sećanja.

Iako su uništavale gradove, odnosile živote i izazivale glad, njihova istorijska dokumentacija nije ni približno toliko bogata.

Ono što je danas moguće rekonstruisati jeste da je Evropa uoči Crne smrti prošla kroz period izuzetnih klimatskih poremećaja i prirodnih katastrofa, koji su dodatno oslabili društva već izložena siromaštvu, gladi i lošim životnim uslovima.

Istorija Crne smrti tako pokazuje da velike pandemije ne nastaju nužno kao posledica samo jednog faktora – već da klima, prirodne katastrofe, migracije, trgovina, gustina naseljenosti i zdravstveni uslovi mogu zajedno stvoriti savršene uslove za katastrofu ogromnih razmera.