Kada je 23. decembra 1958. godine otvorena u Tokiju, Japan se još oporavljao od posledica Drugog svetskog rata. Zemlja je već zakoračila u period ubrzanog ekonomskog rasta, televizija je postajala deo svakodnevnog života, a Tokio se spremao za događaj koji će svet ponovo skrenuti pogled prema Japanu, Olimpijske igre 1964. godine. Usred tog grada pojavila se narandžasto-bela metalna kula visoka 333 metra. Bila je viša od originalne Ajfelove. Ali ono najzanimljivije je da joj cilj nije bio da bude spomenik.

 Japanu je bila potrebna antena 

Posle rata Tokio je počeo da raste ogromnom brzinom. Grad je dobio sve više televizijskih stanica, ali je postojala ozbiljna tehnička prepreka: trebalo je pronaći način da se televizijski signal emituje sa dovoljno velike visine kako bi pokrio čitav region. Do tada su različite televizijske stanice koristile sopstvene antene i tornjeve. Sa povećanjem broja kanala postalo je jasno da je potrebna jedna ogromna centralna emisiona konstrukcija. Tako je nastala ideja o Tokijskom tornju.

Kula je trebalo da bude dovoljno visoka da televizijski i radio-signali dosegnu veliki deo regije Kanto. Visina od 333 metra nije izabrana samo zbog simbolike.

Stručnjaci su izračunali da je upravo takva visina potrebna da bi se omogućilo emitovanje signala za više VHF televizijskih stanica i buduće UHF stanice na području koje obuhvata veliki deo Kanto regije. Ipak, postoji jedna lepa priča vezana za broj 333. Osnivač projekta Hisaki Maeda navodno je želeo da, ako već grade tako veliku kulu, ona bude viša od Ajfelove. Tehnički proračuni i simbolična ambicija tako su se poklopili.

 Sličnosti i razlike 

Na prvi pogled sličnost je očigledna. Četiri noge, rešetkasta metalna konstrukcija, sužavanje prema vrhu i velika horizontalna platforma. Ali Tokijski toranj nije kopija Ajfelove kule u pravom smislu. Njegova konstrukcija je projektovana prema potrebama japanske televizije i prema potpuno drugačijim uslovima, pre svega jakim vetrovima i zemljotresima. Dok je Ajfel krajem 19. veka morao da pokaže da metalna konstrukcija može da izdrži vetar, japanski inženjeri morali su da odgovore na mnogo komplikovanije pitanje: kako napraviti ogromnu metalnu kulu koja može da se ljulja, a da se ne sruši? Odgovor je bio – fleksibilnošću.

 Kula koja mora da se ljulja 

Tokijski toranj je projektovan tako da ne pokušava da bude potpuno krut. Njegova konstrukcija može da se pomera i postepeno apsorbuje energiju zemljotresa. Zvanični podaci kule navode da su njeni temelji duboko ukopani i da svaka od četiri noge ima po 10 dubokih armiranobetonskih stubova prečnika dva metra, koji se spuštaju oko 20 metara u zemlju. Svaka noga može da podnese oko 4.000 tona pritiska. Četiri noge su dodatno međusobno povezane pod zemljom čeličnim šipkama. Sama čelična konstrukcija projektovana je da izdrži vetar brzine oko 90 metara u sekundi, odnosno više od 320 kilometara na sat.

Jedan od najimpresivnijih podataka vezanih za Tokio tauer jeste brzina gradnje.

Od početka radova do završetka prošlo je svega godinu i po dana. Kula je završena 23. decembra 1958. godine. To je bilo izuzetno brzo za konstrukciju takve visine.

Japan je u to vreme već razvijao čeličnu industriju i savremene metode montaže, ali je rad na visini od nekoliko stotina metara i dalje predstavljao ogroman poduhvat. Konstrukcija je rasla iznad Tokija dok je grad istovremeno rastao oko nje. A kada je završena, bila je najviša samostojeća čelična kula na svetu.

Atrakcija 

Tokio tauer je danas pre svega turistička atrakcija, ali njegova prvobitna funkcija nikada nije bila dekorativna. Na visini od 150 metara nalazi se glavni vidikovac, dok je gornji, „Top Deck“, na 250 metara. Sa vrha se pruža pogled na ogroman Tokio, grad koji je od trenutka izgradnje kule narastao do gotovo nezamislivih razmera.

Ali kula je i dalje povezana sa svojom prvobitnom ulogom telekomunikacionog tornja.

Boja nije slučajna. Kula je obojena kombinacijom međunarodno propisane narandžaste i bele boje radi bolje vidljivosti za vazdušni saobraćaj. A farbanje nije posao koji se završava jednom i zauvek. Zvanični podaci navode da se spoljašnji premaz obnavlja otprilike svakih sedam godina, pri čemu se radovi obavljaju ručno, četkama. Površina koju treba obojiti iznosi oko 94.000 kvadratnih metara, a za kompletno farbanje potrebno je oko 340.000 litara boje i angažovanje oko 4.200 ljudi. To znači da Tokijski toranj nije samo građevina koju su Japanci napravili 1958. godine. To je građevina koju Japan neprestano održava.