Godinama su pokušavali da otkriju zbog čega se iz njihove kuće širi neprijatan miris. Čistili su, provetravali prostorije, prali tepihe i sumnjali na buđ, ali ništa nije pomagalo. Vremenom je miris počeo da se uvlači u odeću i stvari, a porodica je zbog njega doživljavala neprijatne situacije čak i kada bi izašla iz kuće.

Seija i njen suprug kupili su 1986. godine kuću sagrađenu 1970. godine u jednom gradu u Južnoj Ostrobotniji u Finskoj. Kuća je bila u dobrom stanju i za četvoročlanu porodicu predstavljala je pravi dom iz snova.

Međutim, nešto više od pet godina nakon useljenja, Seija je na poslu počela da primećuje neobičan miris na svojoj odeći.

U početku je sumnjala na kamin ili saunu na drva. Počela je još više da čisti i provetrava kuću, prala je tepihe i pokušavala na različite načine da ukloni neprijatan miris.

„Mislila sam da možda ne čistim kako treba“, prisetila se.

„Bilo je užasno“

Miris koji je podsećao na „stari tavan“ vremenom je postajao sve intenzivniji. Ono što je porodica pokušavala da ignoriše počeli su da primećuju i ljudi iz njihovog okruženja.

Seija kaže da su njenu decu u višim razredima osnovne škole zbog mirisa zadirkivali i nazivali tvorovima.

Jedna koleginica joj je čak vratila šal koji je pronašla, uz komentar da je po mirisu očigledno njen.

„Bilo je prilično užasno stalno pokušavati da pereš i pereš, a ne znaš šta je zapravo taj miris“, rekla je Seija.

Problem je bio i u tome što se čovek vremenom navikne na miris sopstvenog doma. Seija ga zato nije uvek primećivala dok je bila kod kuće. Postajao je mnogo očigledniji nakon što bi porodica neko vreme provela van kuće.

Tako je čak i sveže opran peškir koji je ponela od kuće na bazen počeo da poprima neprijatan miris.

Posebno neprijatnu situaciju doživela je tokom jednog putovanja. Dok su ona i suprug čekali prtljag na aerodromu, osoba koja je stajala pored njih upitala je ko toliko miriše na buđ.

Seija je odmah shvatila šta se dešava.

„Pomislila sam: 'O, Bože, zar mi ovako mirišemo'“, prisetila se.

Godinama su mislili da je u pitanju buđ

Porodica je dugo verovala da se iza svega krije buđ. Međutim, merenja vlage u drvenoj kući nisu pokazala ništa neobično.

Tokom godina izvedeni su i različiti radovi, uključujući zamenu cevi, ali se miris nije izgubio.

Tek je građevinski zdravstveni stručnjak, nakon analize uzoraka i merenja obavljenih u kući, zaključio da je uzrok tetrakloranizol.

Reč je o jedinjenju koje može nastati od hlorfenola delovanjem mikroorganizama. Hlorfenoli su se decenijama koristili kao sredstva za zaštitu drveta, između ostalog u konstrukcijama objekata, kako bi se sprečili truljenje i razvoj gljivica.

Jedna od karakteristika tetrakloranizola jeste veoma intenzivan miris koji ljudi mogu registrovati i pri izuzetno malim koncentracijama. Problem se može pojaviti tek nakon više decenija.

U Seijinoj kući miris se, kako kaže, proširio gotovo svuda.

Miris se uvukao u odeću i stvari

Iako prema današnjim saznanjima male koncentracije tetrakloranizola nisu povezane sa zdravstvenim problemima, posledice po svakodnevni život porodice bile su velike.

Miris se zadržavao na odeći, kosi, koži i predmetima, zbog čega je Seija počela da oseća nelagodu kada bi ga drugi ljudi primetili.

Stručnjakinja za zdravlje objekata Hanele Remo ranije je za finski „Iltalehti“ govorila o ljudima kojima problemi sa neprijatnim mirisima značajno utiču na društveni život.

Seijina deca i unuci i dalje dolaze u posetu, ali drugih gostiju gotovo da nema.

„Kada sam otišla u penziju, gotovo da sam počela da se povlačim od ljudi. Kod nas dolazi veoma malo gostiju, ovo je oduvek bila osetljiva tema“, rekla je.

Njen suprug, međutim, ovaj problem ne doživljava na isti način.

Strahuje da će kuća jednog dana biti bezvredna

Saznanje o uzroku neprijatnog mirisa posebno je teško palo Seiji jer veruje da bi kuća jednog dana mogla izgubiti gotovo svu svoju vrednost.

Uklanjanje tetrakloranizola može biti veoma teško, a prema iskustvima stručnjaka, čak ni veliki i skupi građevinski radovi ne moraju uvek potpuno ukloniti miris. U nekim slučajevima potrebno je ukloniti i zameniti kontaminirane delove konstrukcije.

Seija zbog toga strahuje da bi njena deca jednog dana mogla naslediti kuću koju će biti moguće prodati samo za vrednost zemljišta.

„Ovo je loša sreća. Kuća se, uprkos svemu, održava jer ipak ovde moramo da živimo do kraja života“, kaže ona.

Porodica do sada nije tražila dodatnu stručnu pomoć jer se Seija plaši da bi problem mogao biti umanjen. Umesto toga, počela je da razvrstava stvari i izbacuje ono što joj više nije potrebno.

Posebno joj je teško da baca predmete koji su još upotrebljivi, dok očuvanu odeću ne može ni da odnese u prodavnicu polovne robe jer se neprijatan miris uvukao u tkaninu.

Kuća koju je nekada smatrala svojim domom iz snova tako je postala problem koji ovu porodicu prati već decenijama.