Niste se posvađali, niko nikoga nije uvredio, a ipak je od poruke „javljam se ovih dana“ do sledeće kafe prošlo šest meseci. U odraslom dobu prijateljstva se često ne završavaju velikim svađama, već se postepeno udaljavamo jedni od drugih, sve dok ne shvatimo da se dugo nismo ni čuli.
U tridesetim godinama svakodnevica postaje sve zahtevnija. Posao, deca, partnerski odnosi i hronični umor ostavljaju sve manje vremena za druženje. Ipak, iza čuvenog „nikako da se uklopimo“ ponekad se krije još nešto – strah da ćemo delovati nametljivo, osećaj da posle duge pauze moramo da objasnimo svoje odsustvo i tiho prebrojavanje ko je poslednji poslao poruku.
Upravo takve sitne nedoumice mogu da stvore začarani krug u kojem obe strane žele da obnove kontakt, ali nijedna ne želi prva da napravi korak.
Zašto nam je sve teže da se javimo što više vremena prolazi?
U početku je lako poslati kratku poruku i pitati prijatelja kako je. Međutim, kada prođu meseci, javljanje može da počne da deluje neprijatno. Pitamo se zašto smo toliko dugo ćutali, da li će druga osoba pomisliti da nam nije važna i da li je obična poruka dovoljna posle tolikog vremena.
Zbog toga počinjemo da čekamo pravi trenutak – da napišemo nešto smislenije, da imamo više vremena za razgovor ili da se javimo kada konačno budemo mogli da dogovorimo susret.
Problem je u tome što taj idealni trenutak često ne dolazi.
Istraživanje objavljeno u naučnom časopisu Communications Psychology bavilo se upravo preprekama koje nas sprečavaju da obnovimo kontakt sa starim prijateljima. U dva eksperimenta, manje od trećine učesnika poslalo je poruku prijatelju sa kojim dugo nisu bili u kontaktu, čak i kada su želeli da obnove odnos i očekivali da bi druga osoba bila srećna zbog njihovog javljanja.
Ovakvi nalazi ukazuju na to da prepreka ne mora da bude nedostatak osećanja ili želje za druženjem. Ponekad je dovoljno da se pojave nelagodnost i strah od toga kako će naše javljanje biti protumačeno.
Tako nastaje začarani krug: što duže čekamo, to nam je teže da se javimo, a što se ređe čujemo, lakše je da pomislimo da se odnos nepovratno promenio.
„Sad je red na tebe“: Kada prijateljstvo postane tiho nadmetanje
Jedan od osetljivih trenutaka u prijateljstvu nastaje kada počnemo da brojimo ko se poslednji javio, ko je predložio prethodnu kafu i ko se više trudi da održi kontakt.
Ako smo nekoliko puta mi inicirali druženje, sasvim je razumljivo da poželimo da i druga strana pokaže interesovanje. Želimo da znamo da nas se prijatelj seti i kada ga ne podsetimo na sebe.
Problem nastaje kada obe osobe počnu da čekaju isti znak pažnje, ali nijedna ne kaže naglas šta joj nedostaje.
U takvim situacijama tišina lako postaje dokaz nezainteresovanosti, iako možda nijedna strana zapravo ne želi da izgubi prijateljstvo.
Dodatnu prepreku predstavlja strah da ćemo nekoga ometati ili da će naše javljanje delovati kao pokušaj da obnovimo odnos koji je druga osoba već ostavila iza sebe.
Međutim, istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Personality and Social Psychology pokazalo je da ljudi često potcenjuju koliko će druga osoba ceniti njihovu poruku ili mali gest pažnje. To znači da ono što nama deluje kao nevažna ili neprijatna poruka nekome može da ulepša dan i podseti ga da nam je i dalje važan.
Zato ponekad vredi odustati od čekanja da druga osoba prva napravi korak i jednostavno poslati poruku.
Čekamo da nam život krene nabolje pre nego što se ponovo vidimo
Postoji još jedan razlog zbog kojeg odlažemo susrete sa starim prijateljima – osećaj da bi trebalo da imamo nešto lepo da ispričamo.
Kada nam se čini da su drugi napredovali, pronašli bolji posao, kupili stan ili ostvarili neke velike životne ciljeve, dok se mi i dalje borimo sa istim problemima, možemo da počnemo da izbegavamo druženja.
Ponekad imamo utisak da ćemo se ponovo javiti kada budemo manje umorni, kada rešimo finansijske probleme, kada budemo zadovoljniji svojim izgledom ili kada konačno budemo imali neku lepu vest.
Ipak, prijateljstvo ne bi trebalo da bude mesto na kojem moramo da dokazujemo da nam život ide dobro.
Bliskost se ne gradi samo kroz proslave, uspehe i lepe vesti već i kroz sasvim obične razgovore. Važni su i susreti na kojima možemo da priznamo da smo iscrpljeni, da nam nešto ne ide po planu ili da jednostavno nemamo snage ni za šta posebno.
Upravo u takvim trenucima prijatelji mogu da nam pruže podršku koja nam je potrebna. Ako čekamo da sve u životu dovedemo u red pre nego što se javimo, možemo da propustimo priliku da sa nekim podelimo i ono što nam je trenutno teško.
Kako da znamo da li je prijatelj samo zauzet ili je odnos postao jednostran?
Nije svako udaljavanje posledica nesigurnosti, niti svako prijateljstvo mora da traje zauvek. Neki odnosi se prirodno menjaju jer se naši prioriteti, interesovanja i životne okolnosti vremenom razlikuju.
Ipak, postoji razlika između prijatelja koji trenutno nema dovoljno vremena i odnosa u kojem samo jedna osoba ulaže trud.
Zauzet prijatelj možda neće moći da se vidi nekoliko nedelja, ali će pokazati interesovanje, pitati kako ste i pokušati da pronađe drugi termin kada mu obaveze to dozvole. Ne mora uvek prvi da se javi, ali postoji osećaj da je želja za kontaktom obostrana.
U jednostranom odnosu, s druge strane, jedna osoba stalno predlaže susrete, prva šalje poruke, sluša i prilagođava se, dok druga retko pokazuje inicijativu. Ako takav obrazac traje dugo i razgovor o tome ne donese promenu, možda je vreme da preispitamo koliko nam taj odnos zaista pruža.
Važno je, međutim, da ne donosimo zaključke na osnovu jedne propuštene kafe ili nekoliko dana bez odgovora. Ljudi prolaze kroz različite životne faze, a njihova sposobnost da održavaju kontakte ne mora uvek da odražava koliko im je neko važan.
Ponekad je dovoljna jedna poruka da se prijateljstvo ponovo pokrene
Održavanje prijateljstava u odraslom dobu zahteva više svesnog truda nego ranije. Više nemamo svakodnevne prilike da se spontano sretnemo kao u školi ili na fakultetu, pa kontakt često mora da se planira.
Ipak, prvi korak ne mora da bude veliki. Dovoljno je poslati poruku, pitati kako je neko ili predložiti kratku kafu bez očekivanja da sve odmah bude kao nekada.
Ako vam neko nedostaje, ne morate da čekate da imate savršeno objašnjenje zašto se dugo niste čuli. Ponekad je sasvim dovoljno napisati: „Baš sam te se setio, kako si? Voleo bih da se vidimo.“
Jedna poruka neće uvek vratiti prijateljstvo na staro, ali može da otvori vrata razgovoru koji je obema stranama nedostajao.
Jer deset godina zajedničkih uspomena ne garantuje da će prijateljstvo opstati bez ulaganja, ali ni šest meseci tišine ne mora da znači da je sve izgubljeno. Ponekad dve osobe samo čekaju da ona druga prva pokaže da joj je još stalo.
Komentari (0)