Dok mnogi mesecima štede da bi otišli na letovanje, dvojica mladića iz Podgorice rešila su da urade nešto potpuno drugačije. Spakovali su rančeve, poneli po 20 evra i krenuli na put bez sigurnog smeštaja i novca za povratnu kartu. Trideset dana kasnije, iza njih je ostalo čak 20 država, a način na koji su zarađivali za hranu i prevoz više liči na filmsku priču nego na obično putovanje.

Zamislite da se jednog jutra probudite u nepoznatom gradu, otvorite novčanik i shvatite da nemate dovoljno novca ni za kartu do sledećeg mesta. Nemate rezervisan hotel, ne znate gde ćete večerati, a jedino što imate jeste ranac na leđima i drug koji je jednako lud kao vi da nastavi dalje.

Većina ljudi bi se tada zapitala kako najbrže da se vrati kući.

Ali Andrija Čelebić (23) i Miloš Raičević (29) iz Podgorice upravo su takvo putovanje želeli da dožive.

Njihova ideja bila je jednostavna, mada bi mnogima delovala potpuno nerazumno: krenuće sa po 20 evra, obilaziti gradove i države, a novac za nastavak puta zarađivaće usput, kako znaju i umeju.

mladići

Bez luksuza, bez unapred rezervisanih hotela i bez garancije da će narednog dana imati dovoljno za ručak.

Na kraju su uspeli da obiđu 20 država za samo mesec dana.

Sve je počelo telefonskim pozivom

Zanimljivo je da se Andrija i Miloš nisu poznavali godinama, niti su dugo pripremali avanturu.

Upoznali su se tokom snimanja reklame za Milošev frizerski salon. Miloš je po zanimanju berberin, dok je Andrija student koji je i ranije voleo neobična putovanja.

A onda je Milošu palo na pamet da mesec dana putuju gotovo bez novca i sve snimaju.

Pozvao je Andriju i predložio mu da zajedno krenu.

Ovaj nije dugo razmišljao.

Tako su 12. oktobra iz Podgorice krenuli na put na kojem će im svaki dan donositi novo pitanje: kako danas zaraditi za sutra?

U rančeve su spakovali najpotrebnije stvari, poneli šator, vreće za spavanje i opremu za snimanje.

Prvo su krenuli preko Srbije, Hrvatske, Slovenije, Austrije i Nemačke, a zatim stigli i do Francuske. Kasnije su putovanje proširili i van Evrope.

Dve čokoladice promenile su im plan putovanja

Jedna od najzanimljivijih epizoda dogodila se već prvog dana.

Dok su stopirali do Kolašina, povezao ih je automobil u kojem su bili ljudi iz Turske. Na rastanku su im poklonili dve čokoladice.

Nekome bi to bio samo lep gest nepoznatih ljudi.

Ali Miloš i Andrija dobili su ideju.

Zašto ne bi pokušali da prodaju čokoladice i tako zarade prvi novac?

U Kolašinu su pronašli kupce i prodali ih.

Bio je to početak njihovog neobičnog načina finansiranja putovanja.

U narednim gradovima prodavali su ruže, maske za lice i druge sitnice, prali šoferšajbne, šetali pse i skupljali prazne flaše i limenke koje su mogli da vrate za novac.

Nisu birali poslove prema tome koliko su zanimljivi ili ugledni. Bilo im je važno samo da zarade dovoljno da nastave dalje.

Miloš je kupio mašinicu i počeo da šiša prolaznike

Najkorisnije se pokazalo zanimanje koje je Miloš već imao.

Pošto je profesionalni frizer, odlučio je da svoj zanat iskoristi i tokom putovanja.

Međutim, nije poneo frizerski pribor.

Zato je od prvog zarađenog novca kupio jeftinu mašinicu i osnovnu opremu, pa počeo da nudi šišanje ljudima koje su sretali.

Tako je njegov frizerski salon, praktično, postao svaki grad u kojem bi se zatekli.

Nekada bi posao išao dobro, a nekada satima ne bi uspeli ništa da zarade.

Bilo je i situacija kada su ih lokalni prodavci upozoravali da ne smeju da rade na određenim mestima bez odgovarajuće dozvole.

Tada bi spakovali stvari i potražili drugo mesto.

Nisu uvek imali ni gde da prespavaju. Nekada su uspevali da plate smeštaj, a nekada su se snalazili na otvorenom ili u javnim prostorima.

Prema njihovim ranijim izjavama, bilo je dana kada bi zaradili i do 150 evra, ali i onih kada su jedva imali dovoljno za obrok.

U Beču su petnaest minuta pričali na engleskom, a onda ih je jedna reč ostavila bez teksta

Od svih susreta koje su doživeli, jedan u Beču posebno im je ostao u sećanju.

Prišli su dvojici mladića i ponudili im čokoladicu. Pošto su mislili da razgovaraju sa strancima, počeli su na engleskom da objašnjavaju odakle su, zašto putuju i kako pokušavaju da zarade novac.

Razgovor je trajao petnaestak minuta.

A onda su se pozdravili.

„Vidimo se, braćo!“, dobacio im je jedan od dvojice.

Tek tada su Andrija i Miloš shvatili da su sve vreme pričali na engleskom sa čovekom koji ih je savršeno razumeo i znao odakle dolaze.

Kasnije su se dugo smejali tom susretu.

Za avionske karte pomogli su im ljudi koji su pratili njihovu avanturu

Iako su na put krenuli sa veoma malo novca, važno je reći da svih 30 dana nisu putovali isključivo od početnih 20 evra.

Pored poslova koje su obavljali, veliku pomoć pružili su im ljudi koji su pratili njihove snimke na internetu.

Na početku epizoda koje su objavljivali na Jutjubu ostavljali su podatke računa na koji su pratioci mogli dobrovoljno da uplate novac.

Zahvaljujući tim donacijama uspeli su da plate i skuplja putovanja, uključujući avionske karte od Beča do Dubaija, a zatim nastavak puta prema Istanbulu.

Njihov kanal „Chele Daily“ tokom avanture dobio je hiljade novih pratilaca.

Ali, kako su sami istakli, najviše su im značili ljudi koje su upoznavali usput.

Na drugom kraju sveta dočekivali su ih kao najrođenije

Tokom putovanja upoznali su mnogo ljudi iz Crne Gore i drugih zemalja bivše Jugoslavije koji žive u inostranstvu.

Neki su ih pozivali u kuću, nudili im ručak ili prenoćište, a drugi su im pomagali da nastave put.

Posebno su pamtili obroke koje su im spremali naši ljudi daleko od rodnog kraja.

Posle dana provedenog u putovanju, stopiranju i traženju posla, domaći ručak i razgovor na maternjem jeziku značili su im više od skupog restorana.

„Na ovom putovanju smo shvatili da nije uvek najvažnije šta jedete, već sa kim sedite za stolom“, ispričali su za crnogorske medije.

Upravo su ih ti susreti, kako kažu, podsetili koliko su ljudi iz naših krajeva spremni da pomognu nekome koga prvi put vide.

Vratili su se kući sa mnogo više nego što su poneli

Posle 30 dana, 20 država, brojnih vožnji autostopom, noćenja na neobičnim mestima i poslova koje nisu mogli ni da zamisle pre polaska, Andrija i Miloš vratili su se u Crnu Goru.

Nisu se obogatili, niti im je to bio cilj.

Želeli su da provere koliko daleko mogu da stignu ako se oslone na svoj rad, snalažljivost i pomoć ljudi koje sretnu.

Andrija je posle povratka poručio da bi voleo da ljudi češće pokušaju nešto novo, umesto da stalno čekaju idealne uslove.

Miloš je iz cele avanture izvukao nešto drugo: uverenje da se dobrota koju pokažemo prema drugima često vrati onda kada nam je najpotrebnija.

Njihova priča ne dokazuje da je moguće besplatno proputovati svet, jer su za put zaradili i dobili mnogo više od novca koji su poneli. Ali pokazuje koliko jedna neobična ideja, mnogo rada i pomoć nepoznatih ljudi mogu da promene plan koji je na početku delovao gotovo nemoguće.