U Srbiji se sve glasnije postavlja pitanje koliko smo kao društvo postali zavisni od lekova za smirenje i antidepresiva. Podaci koji dolaze iz Niša otkrivaju zabrinjavajuću sliku: terapije koje bi trebalo da budu kratkotrajna pomoć u izuzetnim okolnostima sve češće se koriste kao svakodnevni mehanizam za preživljavanje stresa, anksioznosti i emotivnog pritiska.

Samo tokom prošle godine u Nišu je prodato čak 267.000 kutija lekova za smirenje. Ako se taj broj uporedi sa zvaničnim podacima Popisa stanovništva iz 2022. godine, prema kojima grad Niš sa širom okolinom ima 250.648 stanovnika, dolazi se do poraznog zaključka – u proseku je potrošena više od jedne kutije po svakom stanovniku.

Međutim, ovo pitanje daleko prevazilazi medicinske okvire. Ono otvara ozbiljnu društvenu dilemu: da li smo, umesto međusobne podrške, razgovora i jačanja zajednice, posegnuli za tabletama kao univerzalnim rešenjem za sve probleme?

O tom fenomenu govorile su psihijatar Nevena Čalovska Hercog i psiholog Snežana Anđelić u emisiji „Jutro na Blic“, ističući da situacija u Nišu nije izolovan slučaj, već odraz šireg stanja u društvu.

„Ko uopšte propisuje ovolike količine?“

Psihijatar Čalovska Hercog ukazuje da se radi o izuzetno velikim brojkama koje neminovno nameću pitanje odgovornosti.

– Ovo su zaista ogromne količine i sasvim je legitimno zapitati se ko daje sve te lekove. Mi znamo da oni mogu biti korisni u akutnim krizama, ali oni ne rešavaju uzrok problema. Masovno posezanje za tabletama govori mnogo više o načinu razmišljanja i funkcionisanja ljudi nego o samim dijagnozama – objašnjava ona.

Prema njenim rečima, prekomerna upotreba sedativa i antidepresiva nije samo pitanje pojedinačne anksioznosti, već signal duboke društvene nesigurnosti i nedostatka sistemske podrške.

„Šta bi bilo da tih lekova nema?“

Psiholog Snežana Anđelić naglašava da lekovi ne mogu biti trajno rešenje i da, iako pomažu u kriznim momentima, često samo potiskuju dublje emocionalne i socijalne probleme.

– Najveći problem je što se vremenom razvija zavisnost. Lekar bi trebalo da propiše terapiju kada je ona neophodna, da je prati i da je povuče kada prestane potreba. Ali ja se iskreno pitam – šta bi se desilo da ljudi u Nišu nisu popili te lekove? Da li bi grad bio primoran da se suoči sa svojim problemima i sazri kao društvo, ili bi nastao potpuni haos? – pita se Anđelić.

Čalovska Hercog dodaje da je vrlo verovatno da je stanje slično i u drugim delovima Srbije, samo što se o tome manje govori. Posebno upozorava na opasnu praksu u kojoj ljudi međusobno razmenjuju savete o terapiji, preporučuju jedni drugima tablete „uz kafu“ i tretiraju lekove kao bezazlenu pomoć, bez svesti o dugoročnim posledicama.

Kada tableta postane norma

Normalizacija uzimanja lekova za smirenje stvara atmosferu u kojoj se veruje da je nemoguće prevazići krizu bez hemijske intervencije. Time se, kako upozoravaju stručnjaci, urušava sposobnost zajednice da pruži podršku i razvije otpornost u teškim vremenima.

– Takav pristup šalje poruku da ljudi nisu sposobni da se nose sa emocijama i životnim problemima bez tableta. Krize se ne rešavaju, već se prikrivaju, dok se problemi mentalnog zdravlja samo gomilaju – ističe Čalovska Hercog.

Ona smatra da bi institucije, poput Zavoda za mentalno zdravlje, morale da se ozbiljnije uključe, jer ovo više nije individualni, već kolektivni problem.

– Ako pogledamo Niš kao primer, moramo se zapitati zašto ljudi toliko pate, odakle taj bol dolazi i kako ćemo se kao društvo sa tim suočiti – kaže ona.

Tragovi pandemije i gubitak zajednice

Psiholog Snežana Anđelić ocenjuje da je porast upotrebe lekova delom posledica pandemije koronavirusa. Umesto da iz krize izađemo jači i otporniji, društvo je, prema njenim rečima, izašlo oslabljenije nego ranije.

– Danas pijemo više lekova za smirenje nego u vreme pandemije. Zajednice su se raspale, ljudi se sve manje oslanjaju jedni na druge, a prijatelji, komšije i porodica više ne funkcionišu kao nekadašnji oslonac – objašnjava ona.

Posebno upozorava na sve prisutniju medikalizaciju emocija, gde se svako neprijatno osećanje automatski doživljava kao problem koji mora biti „izlečen“.

– Frustracija i nelagodnost su normalan deo života, ali u savremenoj kulturi one se doživljavaju kao nešto neprihvatljivo. Tako nastaje iluzija da čovek ima pravo da nikada ne trpi ništa – dodaje Anđelić.

„Ako gutate emocije, gutaćete i lekove“

Na kraju, psihijatar Čalovska Hercog podseća na ono najosnovnije – ljudski kontakt.

– Mi smo socijalna bića. Kontakt sa ljudima je zdrav. Nekad je dovoljan zagrljaj, rame za plakanje ili razgovor. Ako nemate gde da izbacite emocije i sve držite u sebi, onda će vam trebati lek. Ako gutate emocije – gutaćete i lekove – zaključuje ona.