Brutalni i ozloglašeni Vjekoslav Maks Luburić, jedan od ključnih ljudi u ustaškom aparatu i komandant sistema logora, pronađen je mrtav u svojoj vili u Madridu. Prema nalazima obdukcije iz aprila 1969. godine, preminuo je od posledica teških povreda, a slučaj je od početka pratio niz nejasnoća. Iako se godinama provlačilo ime čoveka koji je navodno „osvetio žrtve“, pitanje ko ga je tačno ubio i po čijem nalogu nikada nije do kraja zatvoreno.

U centru priče našao se Ilija Stanić, osoba za koju se tvrdilo da je istovremeno bio sin ustaše i agent jugoslovenske službe bezbednosti. Stanić je, prema dostupnim navodima, bio i kumče Luburića: njegov otac Vinko Stanić bio je „križar“ — naziv za ustaše koji su posle sloma NDH ostali na terenu i pružali otpor novim vlastima. Vinko je bio Luburićev saborac još od ranih dana, služio je pod njegovom komandom, a Luburić je 1942. krstio Vinkovog sina Iliju. Vinko je kasnije uhapšen i umro u zatvoru.

Ilija Stanić je potom završio u Španiji, u Madridu, gde je oko dve godine radio u kući svog kuma. Ubrzo posle Luburićeve smrti vratio se u Jugoslaviju, gde su ga, prema tim verzijama događaja, službenici bezbednosti detaljno ispitivali o okolnostima ubistva i Luburićevim aktivnostima u emigraciji.

U tekstovima koji se bave ovom temom Stanić je opisan kao problematičan još od detinjstva, sklon sitnim krađama i stalnim sukobima sa zakonom. Navodno mu je ponuđena amnestija pod uslovom da sarađuje sa UDBOM, upravo zbog „odgovarajućeg pedigrea“ i blizine emigrantskim krugovima. Dobio je i kodno ime — „Mungos“. Istovremeno, u njegovim kasnijim izjavama provlači se motiv lične mržnje prema delu ustaške emigracije, koju je krivio za sudbinu svog oca.

Prema jednoj verziji, Stanić je polako gradio Luburićevo poverenje: kuvao mu, održavao kuću, vozio ga, dočekivao goste i čekao trenutak kada će biti potpuno „nevidljiv“ i dovoljno blizu. U tom narativu pominje se da je sredinom aprila 1969. dobio instrukcije i otrovni prah koji je trebalo da iskoristi, ali da plan nije išao onako kako je očekivao.

Sam čin ubistva Stanić je u jednoj ispovesti opisivao kao napad u kuhinji, nakon što je Luburiću pozlilo: tvrdio je da je koristio čekić i metalnu šipku i da je sve uradio kada je bio siguran da nema svedoka i da su vrata zaključana. U toj priči ima mnogo brutalnih detalja i psovki, kao i naglašavanja da je čin doživeo kao „kaznu“ za ratne zločine.

Telo je, prema navodima, pronašao Luburićev sin ujutru 21. aprila 1969. godine. Luburić je sahranjen u Madridu, a na sahrani se, po izveštajima, okupio veliki broj hrvatskih nacionalista, uz ustašku ikonografiju i parole.

Godinama kasnije Stanić je menjao iskaz. U intervjuu za hrvatski nedeljnik Globus u julu 2009. izneo je novu verziju: tvrdio je da su Luburića ubila dvojica ljudi iz emigrantskih struktura (HOP), a da je on samo omogućio da uđu u kuću, navodno uveren da je reč o „premlaćivanju“, ne i o ubistvu. Zatim je 2012. ponovo promenio priču i optužio druge osobe. Upravo ta serija preokreta ostavila je prostor sumnjama: da li je Stanić pokušavao da zaštiti nalogodavce, da zamagli sopstvenu ulogu ili da se prilagodi okolnostima u kojima je govorio.

U nastavku teksta otvara se i širi istorijski okvir: stvaranje NDH, rasni zakoni, zabrane, mreža logora i masovni zločini nad Srbima, Jevrejima i Romima, uz posebno mesto koje zauzima Jasenovac. Luburić je tu predstavljen kao čovek koji je bio među ključnim organizatorima i nadzornicima sistema logora, poznat po ekstremnoj surovosti i kultu straha koji je širio, kao i po ulozi u teroru širom NDH.

Na kraju se pominje i savremeniji sloj priče: postojanje revizionizma i pokušaja rehabilitacije u delovima hrvatske javnosti, kao i skandiranja i pesme koje veličaju ustaške komandante na pojedinim okupljanjima — što sve zajedno ostavlja utisak da se borba oko tumačenja istorije nastavlja i decenijama posle rata.

Ako hoćeš, mogu ovu verziju dodatno da „novinarizujem“ (kraći pasusi, jači ritam, više međunaslova), ali bez ulaska u eksplicitne detalje nasilja.