Jedna od najmračnijih i najosetljivijih tema jugoslovenske istorije ponovo se vraća u fokus: sudbina dokumentacije o ustaškim zločinima u logoru Jasenovac. Prema tvrdnjama koje je iznosio Borisav Jović, bivši predsednik Predsedništva SFRJ, Josip Broz Tito je sredinom šezdesetih godina doneo odluku da se obimna i kompromitujuća dokumentacija o zločinima u Jasenovcu u potpunoj tajnosti izmesti iz Jugoslavije i skloni u Vatikan.

Koncentracioni logor Jasenovac, osnovan u okviru Nezavisne Države Hrvatske tokom Drugog svetskog rata, ostao je simbol sistematskog i brutalnog uništenja Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika ustaškog režima. Iako je prošlo više od osam decenija od zatvaranja logora, broj žrtava, karakter zločina i odgovornost izvršilaca i danas su predmet sporova, revizionizma i političkih manipulacija. U središtu tih polemika nalazi se i pitanje – gde su završili originalni dokazi o zločinima?

Šta je tvrdio Borisav Jović

Borisav Jović je u javnim istupima tvrdio da je Tito doneo odluku da se hiljade stranica dokumenata, koji su sadržali imena žrtava, svedočanstva i podatke o ustaškim počiniocima, prebace u Vatikan. Prema njegovim rečima, sve je obavljeno u najvećoj tajnosti, bez znanja dela jugoslovenskog političkog i bezbednosnog vrha.

Jović je naveo da je u toj operaciji ključnu ulogu imao Ivan Stevo Krajačić, visoki hrvatski partijski funkcioner i čovek od Titovog posebnog poverenja, koji je imao snažan uticaj u bezbednosnim strukturama Hrvatske.

Prema toj verziji događaja, Aleksandar Ranković, tada drugi čovek Jugoslavije i šef bezbednosnog aparata, za tajno izmeštanje dokumentacije nije znao. Za čitavu operaciju saznao je posredno – preko diplomatskih kanala Jugoslavije u Rimu i Vatikanu.

Saznanje koje je pokrenulo lavinu

Kako je Jović opisivao, Ranković je do informacija došao sasvim slučajno, preko jugoslovenskog ambasadora pri Svetoj stolici, koji je unutar Vatikana čuo da je jugoslovenska strana već prebacila dokumenta o Jasenovcu. Ranković je, navodno, bio zatečen činjenicom da je takva operacija sprovedena bez njegovog znanja i postavio pitanje kako je to moguće.

Tito je, prema Jovićevim tvrdnjama, reagovao burno. Zaključio je da Ranković mora da raspolaže paralelnom obaveštajnom službom koja ga nadzire, prisluškuje i prikuplja informacije s ciljem njegove diskreditacije i eventualnog uklanjanja sa vlasti. Taj „crv sumnje“, kako ga je Jović opisao, postao je okidač za politički obračun koji je usledio.

Prema Joviću, upravo ta sumnja izazvala je lanac događaja koji je kulminirao smenom Rankovića, dok je prava pozadina – skrivanje dokaza o Jasenovcu – ostala neizgovorena i zataškana.

Svedočenje iz Rima

Jović je tvrdio da je o svemu tome lično saznao 1975. godine, kada je imenovan za ambasadora Jugoslavije u Rimu. Tada ga je, kako navodi, obavestio čovek koji je od jugoslovenskog ambasadora u Vatikanu saznao da je Tito lično naredio uklanjanje svih dokumenata koji direktno svedoče o masovnom stradanju Srba u Jasenovcu.

Uz to, Jović je rekao da mu je jasno stavljeno do znanja da o toj temi ne sme govoriti nikome.

Brionski plenum i pad Rankovića

U atmosferi političke drame, Tito je 1. jula 1966. godine sazvao sednicu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije na Brionima. Na tom, kasnije čuvenom Brionskom plenumu, Aleksandar Ranković je optužen da je zloupotrebljavao bezbednosni aparat i da je lično organizovao prisluškivanje državnog i partijskog vrha, uključujući i samog Tita.

Ranković je smenjen, izbačen iz partije i politički izolovan. Iako je optužen za dela koja su mogla povući najstrože kazne, Tito ga je formalno abolirao, ali ga je do kraja života držao u svojevrsnom političkom progonstvu, daleko od javnosti. Zvanično objašnjenje o prisluškivanju malo ko je prihvatio kao potpunu istinu.

Šta se pouzdano zna – a šta ne

Istorijska je činjenica da je Ranković smenjen 1966. godine i da je njegov pad označio početak dubokih političkih i ustavnih promena u Jugoslaviji. Međutim, ne postoje javno dostupni arhivski dokazi koji bi potvrdili da je kompletna ili ključna dokumentacija o Jasenovcu zaista prebačena u Vatikan, niti da je to bio zvanični povod za obračun unutar jugoslovenskog vrha.

Ipak, činjenica da su mnoga dokumenta o Jasenovcu i dalje nedostupna, da su arhive zatvorene ili fragmentarne, kao i da su brojne žrtve ostale bez pune istorijske i pravne satisfakcije, ostavlja prostor za sumnju.

Zbog toga Jasenovac i danas ostaje rana koja ne zaceljuje – mesto gde se istorija, politika i prećutkivanje sudaraju, a pitanja o skrivenim dokazima i odgovornosti ostaju otvorena.