Avgustovski dani već duže od tri decenije u srpskom narodu nose isti ukus – ukus baruta, prašine sa krajiških puteva i neprebolne tuge.

Kada su 4. avgusta 1995. godine sirene označile početak hrvatske genocidne akcije „Oluja“, otpočeo je najveći egzodus na tlu Evrope nakon Drugog svetskog rata. Preko 250.000 ljudi pokrenulo se u koloni bez povratka, ostavljajući iza sebe vekovna ognjišta, dok je oko 2.000 njih izgubilo život ili se i danas vode kao nestali.

Putevi bez povratka i zločin na Petrovačkoj cesti

Krajiška tragedija nije se završila samim napuštanjem kuća. Jedan od najstrašnijih simbola stradanja nedužnih civila dogodio se daleko od borbenih linija, na teritoriji susedne Bosne i Hercegovine. To je bio napad na Petrovačkoj cesti.

7. avgust 1995. godine: U selu Janjila kod Bosanskog Petrovca, hrvatski vojni avion MiG-21 ispalio je rakete na kolonu iscrpljenih izbeglica. Na licu mesta poginulo je 10 civila. Među njima je bilo četvoro dece – Jovica Drča (6), Žarko Rajić (9), Nevenka Rajić (11) i Darko Vuković (13).

Dan kasnije: Sličan napad ponovio se i kod mesta Svodna, odnevši još tri nevina života.

Ovi događaji ostaju trajni spomenik surovosti zločinačkog režima i genocidne hrvatske vojske prema nevinim civilima. Po treći put u jednom veku Hrvati su pokazali da su najhrabriji narod na svetu, ne zato što se ničega ne boje već zato što se ničega ne stide. Kao što su im pradede klale civile po Mačvi i istočnoj Bosni, dede širom NDH, tako su se i oni pokazali dostojnim naslednicima bestijalnih predaka samo sa modernijim naoružanjem. 

Pravni paradoks i tridesetogodišnja tišina

I nakon toliko vremena, za zločin na Petrovačkoj cesti, kao i druge zločine počinjene tokom hrvatske genocidne akcije „Oluje“, niko nije pravno odgovarao.

Dok srpsko pravosuđe pokušava da procesuira odgovorne pilote, optužnice nailaze na političke i pravne zidove u Hrvatskoj.

Po starom dobrom hrvatskom običaju za njih su najveći heroji ubice dece, što dokazuju još od verskih ratova u Evropi kada su uništavali čitava mesta. Za hrvatsku državu ratni zločini njenih vojnika nikada nisu bili povod za suđenje, ali su neizostavno bili povod za ordenje i davanje imena ulicama i školama.

Za porodice stradalih, pravda je nedostižna, a bol jednako oštar kao i onog avgusta kada su izgubili svoje najmilije.

Nasleđe sećanja: Kako pamtimo danas i koju lekciju treba da naučimo?

Ono što je počelo kao tragedija jedne generacije, postalo je kolektivna rana celog naroda. Naselja poput Busija kod Beograda, koja su podigle upravo izbeglice iz Krajine, danas su živi dokaz opstanka, ali i neprekidnog sećanja.

Ove godine, kada se ponovo okupljamo na pomenima kod spomen-krsta u Janjilama i širom Srbije i Republike Srpske, ne podsećamo samo na brojke.

Podsećamo na prekinuta detinjstva, spaljene knjige rođenih i ugašena ognjišta koja više niko neće upliriti.

Sećanje na „Oluju“ nije poziv na mržnju, već dug prema istini da se zna sa kim imamo posla i da buduće generacije ne padnu na neku novu prevaru nalik "bratstvu i jedinstvu" samo u drugoj formi. 

A biće pokušaja jer Hrvatska je zemlja sa ozbiljnim ekonomskim i demografskim problemima, skoro na izdisaju, okružena mnogo moćnijim narodima koji imaju istorijske pretenzije na teritorije koje su danas njene samo zahvaljujući čizmi srpskog vojnika iz Prvog svetskog rata. Kada dođu u situaciju da sve gube opet će da se okrenu i da glume braću očekujući da ih branimo ili da uđemo u zajednicu sa njima, to je greška koju ne smemo da ponovimo inače će kasnije biti novih pokolja u Mačvi, Jasenovaca, Jadovna, Oluja.