Pitanje šta je svest i kako nastaje i dalje ostaje jedno od najvećih nerešenih pitanja savremene nauke. Iako je decenijama preovladavalo mišljenje da je svest isključivo proizvod rada mozga, pojedini ugledni neurobiolozi i filozofi danas smatraju da takvo objašnjenje nije dovoljno da odgovori na ključna pitanja o ljudskom iskustvu.

Jedan od najpoznatijih svetskih neurobiologa Kristof Koh na nedavnom međunarodnom simpozijumu izneo je stav koji mnogi opisuju kao moguću „kopernikansku revoluciju“ u proučavanju svesti.

Prema njegovom mišljenju, svest nije proizvod neuronskih procesa, već fundamentalno svojstvo stvarnosti, poput mase, električnog naboja ili gravitacije. Umesto da je stvara, mozak se, kako smatra, na svest samo „podešava“, slično radio-prijemniku koji prima signal, ali ga ne proizvodi.

Takvo poređenje zasniva se na logici da, kao što jabuke ne stvaraju gravitaciju već padaju zbog njenog postojanja, ni svest ne nastaje u mozgu, već mozak funkcioniše kao sistem koji joj omogućava ispoljavanje. Ako se radio pokvari, muzika nestaje iz uređaja, ali njen izvor i dalje postoji. Koh smatra da se isti princip može primeniti i na odnos mozga i svesti.

Savremena neuronauka veoma precizno pokazuje koji delovi mozga postaju aktivni kada čovek vidi određenu boju, oseća bol ili donosi odluku. Međutim, ona i dalje ne može da objasni zašto fiziološka aktivnost prati subjektivni doživljaj, odnosno kako nastaje samo iskustvo osećaja.

Filozof Dejvid Čalmers taj problem nazvao je „teškim problemom svesti“, a Koh smatra da ga materijalistički pogled, prema kojem je svest u potpunosti svedena na fizičke procese u mozgu, ne uspeva da razreši.

U svom izlaganju Koh je izdvojio tri glavne slabe tačke tradicionalnog pristupa. Prva je nemogućnost da se lični doživljaji svedu na fizičke procese u mozgu. Tomografija može pokazati koje su neuronske mreže aktivne kada čovek oseća bol, ali nijedan snimak ne prikazuje sam osećaj bola.

Druga se odnosi na savremenu fiziku. Na kvantnom nivou materija se opisuje kao polje verovatnoća, a ne kao skup čvrstih čestica. Prema Kohovom mišljenju, u takvoj slici sveta ostaje otvoreno pitanje gde se nalaze svest i subjektivni doživljaji.

Treća oblast obuhvata pojave koje postoje, ali ih aktuelni modeli teško objašnjavaju. Među njima su iskustva bliska smrti, različita mistična stanja, kao i slučajevi u kojima pacijenti sa teškom demencijom neposredno pred smrt privremeno povrate mentalnu bistrinu. Koh smatra da se takvi fenomeni ne smeju ignorisati jer ukazuju na praznine u sadašnjem naučnom razumevanju.

Koh je jedan od pristalica teorije integrisane informacije koju je razvio italijanski psihijatar Đulio Tononi. Prema toj teoriji, svest nastaje u sistemima koji uspevaju da objedine velike količine informacija u jedinstvenu celinu. Stepen svesti opisuje se matematičkom veličinom označenom simbolom Φ (fi), koja predstavlja dubinu međusobne povezanosti unutar sistema. Što su veze složenije, nivo svesti je viši.

Takav pristup otvara i novo pitanje: mogu li veoma složeni sistemi poput interneta, računara ili putničkog aviona posedovati određeni oblik svesti? Koh i Tononi odgovaraju potvrdno.

Koh smatra da je svest prisutna svuda oko nas – u vazduhu, zemlji, bakterijama koje žive u ljudskom organizmu, kao i u mozgovima koji omogućavaju razmišljanje. Takav pogled predstavlja naučnu verziju panpsihizma, filozofskog pravca prema kojem svest u određenoj meri postoji u celokupnoj prirodi.

Iako se ovakve ideje mnogima čine veoma smelim, one nisu potpuno nove. O njima su razmišljali još drevni indijski mislioci, dok je među ruskim filozofima sličan stav zastupao Aleksej Kozlov u 19. veku.

Slična razmišljanja iznosila je i Natalija Behtereva, dugogodišnja direktorka Instituta za ljudski mozak. Govorila je da istraživanja nisu uspela da objasne mehanizam stvaralačkog procesa.

Prema njenim rečima, mozak može da generiše jednostavne misli, poput okretanja stranica knjige ili mešanja šećera u čaši, dok kreativnost predstavlja ispoljavanje sasvim novog kvaliteta koji nije moguće objasniti poznatim neuronskim mehanizmima.

U prilog raspravi često se navode i zabeleženi slučajevi ljudi koji su tokom kliničke smrti, kada je moždana aktivnost bila privremeno prekinuta, kasnije opisivali razgovore lekara i događaje iz operacione sale. Takvi izveštaji ostaju predmet naučnih rasprava i različitih tumačenja.

Među neobičnim primerima nalazi se i slučaj objavljen 2007. godine u medicinskom časopisu The Lancet. Reč je o 44-godišnjem francuskom državnom službeniku koji se lekarima javio zbog slabosti u nozi.

Snimanje je pokazalo izuzetno razvijen hidrocefalus – moždane komore bile su toliko proširene da su zauzele gotovo celu lobanju, dok je skoro tri četvrtine moždanog tkiva nedostajalo. Uprkos tome, muškarac je vodio uobičajen život, radio, bio oženjen i imao dvoje dece, bez uočenih ozbiljnih psihičkih poremećaja. U stručnoj literaturi opisani su i drugi slični slučajevi.

Dodatno pitanje predstavlja činjenica da tokom brojnih operacija mozga hirurzi nikada nisu pronašli strukturu koja bi mogla da se označi kao mesto u kojem je smeštena svest. Moguće je registrovati električne impulse, EEG aktivnost i rad pojedinih moždanih oblasti, ali nijedan instrument ne može direktno da registruje samu svest.

Pojedini istraživači ukazuju i na to da neuronski kod sadrži premalo informacija da bi u potpunosti objasnio dugoročno pamćenje, poput sposobnosti da se decenijama pamte ogromne količine podataka ili čitavi tekstovi.

Često se navodi i da ljudski mozak troši oko 20 vati energije, što je manje od potrošnje sijalice u frižideru. Zagovornici alternativnih teorija smatraju da je teško objasniti kako sistem takve energetske potrošnje uspeva da obrađuje izuzetno složene apstraktne pojmove, ostvaruje kreativne uvide i razvija složene misaone procese.

Svoje objašnjenje nudi i direktor Instituta za perspektivna istraživanja mozga Moskovskog državnog univerziteta, akademik Konstantin Anohin. On smatra da mozak ne funkcioniše kao obična neuronska mreža, već kao dvonivojski sistem u kojem postoji svojevrsni „drugi sprat“.

Prema Anohinu, ljudski um ne postoji automatski u mreži nervnih ćelija, već iz nje nastaje kao hipermreža. Taj viši nivo, kako navodi, nije sastavljen od neurona i njihovih veza, već od posebnih ćelijskih kognitivnih grupa koje naziva „kogi“. Svaka od njih predstavlja nedeljivu celinu koja nosi pojedinačno znanje ili iskustvo.

Anohin smatra i da su različiti delovi tog sistema povezani svojevrsnim „neuronskim crvotočinama“, koje omogućavaju povezivanje misli i sećanja veoma udaljenih u vremenu i prostoru.

Upravo takve veze, prema njegovoj teoriji, stoje iza iznenadnih otkrića, kreativnih uvida i drugih mentalnih procesa koji se ne mogu lako objasniti u okviru postojećih modela rada mozga.