Iako je prošlo više od dve ipo decenije, teška ratna sećanja još su živa za Vladimira Ilića koji sa svojim saborcima prošao golgotu.
- Kada smo tada došli do karaule, dočekali su nas vidno izmučeni graničari i očekivali su da im možemo pomoći. I mi smo tako mislili ne znajući da je sa druge strane mnogo moćnija i brojnija vojska, ali ipak nismo posustali. Kretali smo se napred, započinje priču za RINU ovaj heroj sa Košara.
U retkim časovima dokolice u valjevskoj kasarni, Vladimir je počeo da vodi dnevnik, ne sluteći da će to biti jedini izvor onoga što su on i njegovi drugovi proživeli te kobne godine braneći svoju zemlju.
- Bili smo kao jedan, delili smo sve što se moglo deliti - od municije, hrane, mokre odeće i obuće, jednostavno to nas je spasilo. Nismo mi bili toliki heroji, koliki smo bili drugari i prijatelji. Spasilo nas je to što smo čuvali jedan drugog. Imali smo samo jasan cilj, da spasemo živu glavu, da spasimo tu karaulu i da spasimo vojnike sa nje. Nažalost, mi smo već drugi dan imali pogibiju vodnika, gde smo se kasnije trudili da izvučemo njegovo telo, jer nismo hteli da njegovo telo ostane gore, i od Vaskrsa do Đurđevdana trajalo je njegovo izvačenje. Sve ove dane ponovo proživljavam, noću ih sanjam i to bude jako teško - kaže Vladimir.
Iako je za mlade vojnike rat bio nepoznanica, borili su se hrabro i neposustajući. Vladimir danas kroz svoje priče oživljava sećanja na dane čemernog proleća i prijatelje sa kojima je proveo najteže trenutke.
- Rešio sam da sam napišem knjigu baš onako kako sam tada pisao. Kao jedan dvadesetogodišnjak koji ništa ne zna ni o pisanju, ni o ratu. Jedino sada imam osećaj da će to biti jedina iskrena knjiga o bici, u njoj ću pisati sve o velikim prijateljstvima, hrabrosti tih mladih vojnika - zaključuje Vladimir.
RINA
BONUS VIDEO
Komentari (4)