Više od dve decenije nakon Martovskog pogroma 2004. godine, ogromna većina proteranih Srba i dalje nije uspela da se vrati na svoja ognjišta, a prema rečima Nebojše Čovića, bivšeg šefa Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju, taj događaj dao je dodatni podsticaj za nastavak etničkog čišćenja, koje se, kako tvrdi, i danas sprovodi – samo drugačijim metodama.

Čović ističe da do danas niko od idejnih tvoraca, organizatora i izvršilaca zločina nad Srbima nije identifikovan niti procesuiran, uprkos razmerama nasilja koje je tada zahvatilo Kosovo i Metohiju.

Govoreći o periodu pre samog pogroma, podseća da je nasilje nad Srbima bilo konstantno još od 1999. godine, ali da se dodatno pojačalo dolaskom međunarodnih snaga. Prema njegovim rečima, takvo stanje pravdano je stavom da Albanci „uzvraćaju“ za prethodne godine, dok za brojne zločine – uključujući ubistva, otmice i napade – niko nikada nije odgovarao.

On posebno naglašava da su događaji koji su prethodili pogromu jasno ukazivali da se sprema nešto veliko. Kao ključni trenutak navodi sastanak u Prištini, održan oko šest meseci pre 17. marta 2004. godine, kojem su prisustvovali Bil Klinton, Vilijam Voker, Bernar Kušner i Ričard Holbruk. Prema njegovim tvrdnjama, tada je Albancima poručeno da preuzmu inicijativu, što su oni kasnije i učinili.

U tom periodu dogodio se niz incidenata – ranjavanje srpskog mladića u Čaglavici, ubistva u Lipljanu – ali nijedan od tih događaja nije okarakterisan kao etnički motivisan zločin.

Kulminacija je usledila 17. marta, kada se pojavila priča da su se albanski dečaci udavili u reci Ibar, navodno bežeći od „srpskih pasa“. Ta informacija brzo je preneta u medijima, uključujući i zapadne, što je pokrenulo talas nasilja širom Kosova i Metohije.

U pogromu je učestvovalo oko 70.000 ljudi. Gradovi poput Prizrena, Prištine, Đakovice, Gnjilana i Uroševca, kao i brojna sela, ostali su bez srpskog stanovništva. Oko 4.000 Srba je proterano, ubijeno je 28 ljudi, spaljeno 935 kuća, a uništeno je 39 crkava i manastira, uključujući i spomenike iz srednjeg veka. Uništene su hiljade ikona i fresaka, dok je skoro hiljadu ljudi povređeno.

Čović navodi i da je tadašnja vlast u Srbiji bila nespremna da reaguje, dok međunarodne snage, uprkos velikom broju vojnika na terenu, uglavnom nisu intervenisale. Prema njegovim rečima, pojedine jedinice su se ograničavale na posmatranje događaja, dok su retki primeri, poput irskih vojnika koji su spasavali civile iz zapaljene zgrade, ostali izuzetak.

On dodaje da je izostanak reakcije međunarodnih snaga jasan pokazatelj da su postojale naredbe da se ne interveniše, dok se odgovornost za zločine nikada nije procesuirala.

Prema njegovom mišljenju, jedan od razloga zašto niko nije odgovarao jeste mogućnost da bi lanac odgovornosti vodio ka zapadnim centrima moći. Ukazuje i na izjave pojedinih zapadnih zvaničnika iz tog perioda koje, kako tvrdi, sugerišu da je scenario bio unapred pripremljen.

Čović zaključuje da je neophodno da se u budućnosti razjasne svi aspekti tih događaja, kao i da Srbija mora da nastavi da čuva svoje interese i prisustvo na prostoru Kosova i Metohije.