Tokom nedavne posete Narodnoj skupštini Srbije, Tonino Picula je svesno izbegao izložbu posvećenu logoru Jasenovac. Nije ušao. Nije se zadržao. Nije dao objašnjenje. Time nije izbegao samo izložbu – izbegao je pomen genocida i suočavanje sa činjenicom kako su u tom logoru ubijani nevini ljudi.

Ne apstraktno.
Ne statistički.
Već gladni, iscrpljeni i ubijani najbrutalnijim oružjem koje je čovek držao u ruci.

Paklena fabrika smrti Nezavisne Države Hrvatske

Sistem koncentracionih logora Jasenovac, uspostavljen u avgustu 1941. godine u okviru Nezavisne Države Hrvatske, bio je najveće stratište na Balkanu i jedan od najmonstruoznijih logorskih sistema u Evropi.

Dok su nacistički logori koristili gasne komore za industrijalizovano ubijanje, Jasenovac je bio logor u kome je smrt bila „ručni rad“.

Ubijanje nije bilo skriveno iza tehnologije.
Bilo je lično. Sporo. Namerno okrutno.

Glad kao oružje, malj kao presuda

Zatvorenici u Jasenovcu nisu prvo ubijani.

Prvo su izgladnjivani.

Gladni, bolesni i iscrpljeni teškim radom, ljudi su potom ubijani maljevima, klani kamama, sečeni sekirama, masovno ubijani zloglasnim nožem „srbosjekom“.

Smrt nije bila trenutak – bila je proces.
Proces u kojem je čovek prvo dovođen do ivice fizičkog sloma, a zatim likvidiran hladnim oružjem.

To je ono o čemu se ćuti.
To je ono od čega se skreće pogled.

Logor za decu – zločin bez presedana

Jasenovac je bio jedini logorski sistem u Evropi koji je imao posebne logore za decu.
Kroz pomoćni logor u Jastrebarskom, hiljade dece – srpske, jevrejske i romske – bile su: odvojene od roditelja, izgladnjivane, ubijane ili prepuštene bolestima

Deca koja su preživela često su data hrvatskim porodicama na usvajanje, uz promenu imena i brisanje identiteta.

Jedan od najpoznatijih primera jeste Božidarka Frajt, rođena kao Božidarka Grublješić 1940. godine u srpskoj porodici u selu Velika Žuljevica na Kozari, koja je kao dete izvučena iz ovog sistema i odrasla pod drugim imenom.

Donja Gradina - mesto gde su ljudi ubijani masovno i tiho

Kompleks Jasenovca prostirao se na više od 210 kvadratnih kilometara, sa pet koncentracionih logora.
Glavno mesto masovnih pogubljenja bila je Donja Gradina, gde su ljudi masovno ubijani, zakopavani u zajedničke grobnice, ostajali bez imena, obeležja i pravde

To nije bio „logor rada“.
To je bila fabrika smrti.

Zašto se od ovoga beži?

Kada Tonino Picula izbegne izložbu o Jasenovcu, on ne izbegava politički nesporazum.
On izbegava sliku gladnog čoveka ubijenog maljem.
On izbegava dete bez imena.
On izbegava reč genocid, jer ona podrazumeva odgovornost.

Zato se ne ulazi.
Zato se ćuti.
Zato se gleda u stranu.

U Jasenovcu ljudi nisu umirali anonimno.
Umirali su gledajući u oči onome ko ih ubija.

Zato je svako okretanje glave danas – svesna odluka.