Da li su bogati stranci zaista lovili ljude u Sarajevu, kako su to preneli brojni mediji, pitanje je koje postavlja Frankfurter Algemajne cajtung, uz konstataciju da se u suštini ta priča crpi iz izuzetno sumnjivih izvora i da je zabrinjavajuće što novinarstvo uglavnom nekritički usvaja takve priče, samo ako ispunjavaju uslov da su počinioci zli, stari, beli ljudi.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, građani Sarajeva su bili meta snajpera. Naša slika datira iz juna 1992. Međutim, ovo ne govori celu priču o „Sarajevskom safariju“.

Priča o navodnom „Sarajevo safariju“, u kojem su bogati stranci navodno ubijali civile iz zabave, izazvala je svetsku senzaciju. Ali, u svojoj suštini, priča potiče iz izuzetno sumnjivih izvora.

Stotine bogatih ljudi putuje u ratnu zonu i plaća velike sume novca da bi ubijali bespomoćne civile iz zabave - to je priča o „Sarajevo safariju“, kako su je mnogi mediji izveštavali nekoliko meseci. O tome je izvestio i Frankfurter algemajne cajtung (FAZ). Radnja ove jezive priče odvija se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji je od 1992. do kraja 1995. godine bio pod opsadom trupa bosansko-srpskog generala Ratka Mladića, koga je kasnije Tribunal za ratne zločine u Hagu osudio na doživotnu robiju.

Dokumentovano je da je više od 10.000 stanovnika Sarajeva izgubilo život kao rezultat višegodišnjeg, sistematskog granatiranja grada. Snajperisti koji su vrebali sa uzvišenja oko grada koji je smešten u dolini, bili su posebno zastrašujući.

Ali, navodna otkrića poslednjih meseci idu mnogo dalje - tvrdi se da su bogati, beli muškarci, koji su se umorili od lova na krupnu divljač u Africi, tražili novo uzbuđenje u ubijanju ljudi u Bosni. To tvrde stotine izveštaja.

Mnoge publikacije navode tri ključna izvora za ovu priču. Prvi je bio film „Sarajevo Safari“ iz 2022. godine slovenačkog reditelja Mirana Zupaniča. Nakon toga, ove godine usledila je knjiga „Vikend snajperista“ (I cecchini del weekend) italijanskog autora trilera Ecija Gavacenija, dok je hrvatski autor Domagoj Margetić objavio knjigu na tu temu „Plati i pucaj“.

Nakon detaljnijeg pregleda, malo je šta ostalo od izvora.

Međutim, nijedno od ova tri dela ni približno ne prolazi kritičku proveru u pogledu njihove pouzdanosti. Svako ko pogleda film i pročita knjige neće znati gotovo ništa nakon toga. Skandal sa bogatim lovcima na ljude je nagovešten u ovim delima, ali nije ni potkrepljen niti uverljivo objašnjen.

Činjenica da se Zupanič, Gavaceni i Margetić pojavljuju u mnogim medijskim izveštajima kao „istraživački novinari“ svakako ne opravdava njihov rad. Kada je Zupaničev film prikazan u glavnom gradu Bosne i Hercegovine 2022. godine, tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnela je tužbu protiv nepoznatih osoba u vezi sa navodnim zločinima prikazanim u filmu. Međutim, skoro četiri godine kasnije, kancelarija javnog tužioca u Sarajevu još uvek nije podigla optužnicu.

Nije ni čudo - nema pravno prihvatljivih dokaza. Glavni izvor za dokumentarac o navodnoj poteri je anonimna osoba. On se ne vidi, njegovo ime je nepoznato. Čovek izveštava da mu je 1991. godine ponuđen posao u Ljubljani za „važnu američku agenciju“, verovatno obaveštajnu službu. Prihvatio je ponudu, verovatno privučen novcem.

„Zaista sam uživao igrajući rulet, iako sam izgubio četiri ili pet hiljada (nemačkih) maraka u jednoj večeri, nije me ništa koštalo jer sam bio veoma dobro plaćen“, kaže anonimni protagonista o svom misterioznom poslu. Tvrdi da je putovao u Bosnu za svoje klijente tridesetak puta između 1992. i 1994. godine, a tokom tih putovanja je bio svedok stranih snajperista.

Teško verovatno objašnjenje

Uz iskaz anonimnog izvora i svedočenje o ubistvima dece od strane bogatih stranaca nalaze se autentični i uznemirujući amaterski snimci iz rata - krvave žrtve snajperista. Takođe je prepričana potresna priča o paru koji je izgubio svoju malu ćerku od snajpera. Snimci i priča su autentični – ali dokumentuju zločine, a ne i učešće stranih snajperista. Međutim, manipulativna montaža suptilno insinuira ovu umešanost.

Objašnjenje anonimnog izvora za pružanje informacija samo kao siluete takođe deluje čudno. Srbi su ga upozorili da nikada ne govori o onome što je video u Sarajevu. Međutim, na drugom mestu tvrdi da su ga sami Srbi doveli do položaja svojih stranih klijenata snajperista – iako su znali da radi za (američku) obaveštajnu službu. Ali zašto bi Srbi dali SAD besplatan dokaz o svojim ratnim zločinima?

Još jedan izvor u filmu barem ima ime - bivši bosanski obaveštajni oficir Edin Subašić kaže da je zarobljeni srpski vojnik tokom ispitivanja 1993. godine prijavio da je na putu ka frontu video petoro Italijana, od kojih su trojica tvrdila da su platili da ubijaju ljude u Sarajevu. Ovo se takođe pojavljuje u Gavacenijevoj knjizi. To bi bio barem jedan izvor.

Da li su ovi svedoci uopšte postojali?

Da li transkript ispitivanja još uvek postoji? Da li je zarobljenik preživeo rat? Da li je još uvek živ? Ako jeste, gde je? Da li bi ponovo svedočio? Ni Gavaceni ni film ne postavljaju ova goruća pitanja. To vodi do dodatnih pitanja: Da li je zarobljeni Srbin rekao istinu tokom ispitivanja? Šta je tačno rekao? Da li je uopšte postojao?

Film ostavlja još mnogo pitanja bez odgovora, ali ona su bezopasna u poređenju sa ponekad nenamerno komičnim festivalom bizarnih događaja koje Gavaceni nudi svojim čitaocima. Gavaceni, koji nije smatrao da je potrebno da sprovede istraživanje na mestu zločina ili da obavi intervjue u Sarajevu, prolazi kroz teren koji opisuje sa veselim neznanjem. Na primer, pominje se jugoslovenska pešadijska jedinica navodno stacionirana u Noriljsku – osim što grad nije u Jugoslaviji, već u sibirskoj zoni stalnog mraza.

Čovek od kojeg potiču sve glasine Gavaceni na svakih nekoliko stranica servira primere svoje izražene sposobnosti da pogrešno razume veze na Balkanu. Ponekad su to njegove sopstvene greške, ponekad jednostavno ponavlja greške svojih sagovornika bez komentara. Tvrdnja da su vesti o masakru u Srebrenici objavljene tek dve nedelje nakon događaja u julu 1995. godine jednako je lažna kao i tvrdnja da su srpski autoputevi bombardovani tokom rata u Bosni (to se nije dogodilo do 1999. godine), ili da je Rumunija takođe bila u ratu u to vreme.

Kako se sleće na zatvoreni aerodrom?

Međutim, važnije od ovih grešaka su fundamentalne zablude. Na primer, kaže se da su „vikend snajperisti“ stigli avionom. U jednom trenutku, „nekoliko evropskih aerodroma“ se navodi kao polazna tačka za ove lovačke izlete. Gavaceni tvrdi da je otkrio da je krvava „tura“ „verovatno“ počela u Trstu (ili Parmi) letom za Beograd, pre nego što je nastavila kopnom. Međutim, beogradski aerodrom i sav srpski vazdušni prostor bili su zatvoreni za saobraćaj Rezolucijom 757 Saveta bezbednosti UN iz maja 1992. godine. Izuzeci su morali biti pojedinačno registrovani i odobreni. Blokada nije ukinuta do kraja 1994. godine.

Ideja da se tokom rata moglo putovati u Sarajevo iz inostranstva vikendom je nategnuta, potvrđuje britanski novinar Tim Džuda, koji je bio dopisnik Tajmsa i Ekonomista iz Beograda 1992. godine i izveštavao sa svih frontova. On se seća da je bila potrebna čitava večnost da se stigne u Bosnu i kreće se tamo, ne samo zbog blokada puteva.

„Nešto od onoga što sam pročitao – o logistici, sa letovima od Trsta do Beograda – mogu da napišu i veruju samo ljudi koji nemaju pojma da je beogradski aerodrom bio zatvoren“, kaže Džuda.

Naravno, ne može da isključi mogućnost nekoliko izolovanih slučajeva da su stranci plaćali za odstreljivanje ljudi. Ali, masovni fenomen koji traje godinama, u koji su uključene stotine ljudi, neprimećen od strane svih novinara, humanitarnih radnika i osoblja UN na terenu? To je „senzacionalistička priča koju su pokupili ljudi koji nisu bili tamo i ne mogu da zamisle da bi tako nešto bilo izuzetno malo verovatno u velikim razmerama“.

Logičke slabosti i kružno rezonovanje

Gavaceni i njegovi brojni anonimni svedoci („Francuz“, „Bezimeni“, „Gospodin X“, „NNN“) suprotstavljaju se takvom skepticizmu prvenstveno trivijalnostima. Gavacenijeve brojke takođe pokreću pitanja. Prema rečima Mirsada Tokače, vodećeg stručnjaka za broj žrtava u ratu u Bosni, snajperisti u Sarajevu bili su odgovorni za približno 350 smrtnih slučajeva tokom opsade. Prema Gavaceniju, oko 230 snajperista samo iz Italije učestvovalo je u ubilačkoj kampanji tokom istog perioda, „nešto manje iz Francuske i Belgije, neki iz Švajcarske, a takođe i neki iz Austrije“. Mnogi od počinilaca su navodno ubili više žrtava po izlasku. Jedan italijanski snajperista „ubio je dvoje dece, ženu i tri starije osobe za šest sati“, citira Gavaceni navodnog svedoka.

Ekstrapolacijom iz takvih brojki, srpske trupe očigledno nisu imale nikakve veze sa snajperskim terorom u Sarajevu – sve žrtve snajpera mora da su ubili stranci, dok su Mladićeve trupe delovale kao zainteresovani posmatrači.

Spisak Gavacenijevih logičkih mana i kružnog rezonovanja ispunio bi stranice, ali knjiga Domagoja Margetića zasenjuje čak i to.

„Frankfurter Rundšau“, „TAZ“, „Bild“, Švajcarski radio, „El Pais“, „Politiko“, „Tajms“ i drugi mediji citiraju ga kao hrvatskog „istraživačkog novinara“. U Hrvatskoj, ugledni novinari ga drugačije ocenjuju. Ugledni hrvatski autor i publicista Boris Rašeta, na primer, naziva Margetića „pripovedačem za odrasle“. On uglavnom ne prati Margetićeva navodna otkrića, jer, kako kaže, „ne veruje ničemu što on kaže“. Poznati hrvatski autor Ivica Đikić naziva Margetića „nepouzdanim izvorom“ i teoretičarem zavere. Slične procene obiluju u Hrvatskoj.

Margetićeva knjiga „Plati i pucaj“ opravdava takve stavove. Margetić, koga je 2007. godine Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju osudio na tri meseca zatvora i novčanu kaznu od 10.000 evra zbog objavljivanja imena zaštićenih svedoka u suđenjima za ratne zločine, čime ih je ugrozio, ima bujnu maštu. U svojoj knjizi, na primer, tvrdi: „Jedan evropski kralj je došao da ubija decu iz Sarajeva i siluje žene“. Među sarajevskim lovcima na ljude bila je „barem“ jedna krunisana glava iz Evrope: „Kralj je voleo da ubija decu.“ (...) Ponekad je birao malu decu čije su ih majke držale u naručju, ili barem za ruku“, navodi se u knjizi.

Navodni svedoci su ili mrtvi ili anonimni

Izvor? Izvesni „Dragan“, za koga se pretpostavlja da je pripadao srpskoj jedinici zaduženoj za „logistiku“ kraljevske posete. Tokom pauza od ubijanja dece, kralj je uživao u silovanju mladih devojčica koje su potom nestajale, nastavlja Margetić, pre nego što citira jednog od svojih navodnih svedoka: „Posle rata, kraljevi ljudi su bili ovde i proveravali da li ima tragova njegovih ubistava i silovanja, da li postoje dokazi ili svedoci koji bi ga mogli identifikovati; kopali su svuda, samo da bi sprečili da se bilo šta o tome sazna ili procuri“.

Barem ponekad Margetićevi svedoci nisu samo anonimni „Dragani“ ili „Jovani“, već ljudi sa punim imenima. Kao bivši hrvatski premijer i šef obaveštajne službe Josip Manolić. Prema intervjuu reprodukovanom u Margetićevoj knjizi, Manolić je detaljno izveštavao o navodnim poterama u Sarajevu još 1995. godine. Dve stvari su upečatljive: Manolić je mrtav. Umro je 2024. godine u 105. godini. Da li postoji audio snimak koji bi mogao da potvrdi Manolićeve navodne izjave, koje on detaljno prepričava u svojoj knjizi? Ili je Margetić majstor pamćenja? Takođe je upečatljivo da je Manolić navodno Margetiću ispričao priču o „Sarajevskom safariju“ u velikim detaljima, ali o tome ćuti u svojim obimnim memoarima. Možda jednostavno nije bilo dovoljno prostora u dva toma od ukupno 800 stranica?

U svakom slučaju, obrazac sa Margetićem je izvanredan: najmanje četiri jasno imenovana svedoka očigledno su znala neverovatno mnogo o „Sarajevoi safariju“ i sve su prijavili Margetiću, koji nije cenjen u Hrvatskoj. Međutim, sva četvorica su mrtva. Margetićevi živi svedoci, s druge strane, uglavnom su neidentifikovani – ili sumnjivog kredibiliteta. Verni staroj izreci da čak i paranoične osobe mogu biti progonjene, ovo ne znači nužno da je sve u Margetićevoj knjizi pogrešno. Za razliku od Gavacenija, Margetić barem poznaje region i kontekst. Čak i teoretičari zavere povremeno mogu pronaći zrno istine.

Međutim, ukupno gledano Margetić doprinosi širenju priče o navodnom „Sarajevo safariju“, nažalost, preko mnogih medija željnih klikova.

Zupanič, Gavaceni i Margetić nisu problem. Na kraju krajeva, nije ilegalno snimati loše filmove i pisati knjige. Međutim, ono što je zabrinjavajuće je novinarstvo koje uglavnom nekritički usvaja takva dela, sve dok je opšta poruka tačna – zli, stari beli ljudi kao počinioci. Možda se lov na ljude u Sarajevu zaista dogodio. Međutim, to se ne može zaključiti iz izvora koji su više puta navedeni u prilog tome.