Srbija je kroz istoriju napadana mnogo puta. Razni osvajači pokušavali su da porobe ovo parče zemlje pod svodom nebeskim koje je Bog namenio svojoj najdražoj i najvoljenijoj deci. Tako je i 1914. godine napadnuta sa svih strana.

Najjači od napadača, Austro-ugari želeli su da je vide slomljenu, na kolenima, poraženu i razorenu. Među vojskom u svetlo plavim uniformama, jedan narod je posebno prezirao Srbe, Srbiju i sve što nosi srpsko ime. Hrvati su tada poslati u Mačvu, koja je 42. vražju domobransku zapamtila po zločinima koji priliče zverima, a ne ljudima.

Centralna Srbija ustaške zločine doživela je, na sreću, samo tada. Nisu Hrvati, osim sa značajno jačim "partnerom", kao što je Beč, nikada uspeli da pređu Drinu. Ipak, njihov neostvareni san je Srbija u pepelu.

Greh Srbije? To što je sušta suprotnost Hrvatske. Jaka, samostalna, nezavisna, svojeglava, hrabra, slobodoljubiva i pravdoljubiva, sve ono što "sinovi tisućljetne kulture" nikada neće biti.

Srbi zapadno od Drine baš zato vekovima gledaju u Srbiju kao u svoju rođenu majku, koja ih štiti i brani kada je jaka i na nogama. Kada je Srbija slaba i rasparčana, kao 1941-1945. godine, nastaju tužne pesme koje nas opominju i sećaju na to ko nam je neprijatelj.

Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,

Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača,
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.
Slobodu si večno, zakržljala raso,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

Jedan od najvećih naših pesnika, Jovan Dučić nije pogrešio kada je ovaj narod nazvao "zakržljalom rasom". U današnjem sistemu politički korektnog govora, verovatno bi bio osuđen zbog toga. Međutim, oni koji su preživeli ustaške falange kroz vekove, znaju o čemu je govorio.

Kiteći cvećem svakog osvajača, oni su i 1995. godine menjali sve i sve predali svojim zastupnicima, kako bi osmislili i vodili pogrom "Oluja", s namerom konačnog obračuna.

Međutim, naša zahvalnost Bogu ide zbog toga što naš narod ima mnogo vitezova i Karađorđa. Svaki od njih je spreman, kao i 1991. godine, da se odupre zločincima i ustaškoj šahovnici na glavama "redarstvenika", zengi i drugih ustaša.

Dani slave srpskog naroda nisu završeni, iako su mnogi to priželjkivali. Opstala je Srbija i u svoje je krilo primila svu svoju decu, iz Obrovca, Benkovca, Gline i Knina, a pre toga iz Okučana i Zapadne Slavonije.

U Srbiji je odrasla čitava jedna generacija rođenih na ovoj blagoslovenoj zemlji, koja svaki dan spominje Krajinu - krvavu haljinu srpstva, mučenu i razapetu.

Ta generacija danas Srbiju voli više nego bilo koja u istoriji. Svesni značaja i važnosti očuvanja srpske nezavisnosti, ona se bori za dobro Srbije, iz inata dušmanima. Dušmana je mnogo, ali i Srba ima dovoljno da nikada više ne dozvole Jasenovac i Oluju. Jednom se desilo - da se više nikad ne ponovi.

Zato svakodnevno ponavljamo: Dogodine u Kninu!

24sedam