Poslednji događaji u našem društvu ogolili su svu hipokriziju i licemerje onih koji se navodno bore za pravdu, dostojanstvo i nekakve više vrednosti.
Pijetet i poštovanje prema žrtvama za njih, po svemu sudeći, nisu moralna obaveza, već sredstvo koje se poteže onda kada može da posluži u političkom obračunu.
Kada im to ide u prilog, pozivaju se na emocije, tugu i saosećanje. Traže tišinu, poštovanje i odgovornost. Ali kada premine general koji je čitav svoj život posvetio odbrani ove zemlje i svog naroda, taj isti pijetet kao da nestaje u sekundi.
Umesto makar elementarnog poštovanja prema smrti jednog čoveka i njegovoj porodici, gledamo salvu napada, uvreda i likovanja. Kao da ni smrt nije dovoljna da se makar na trenutak spuste političke zastave i zaustavi govor mržnje.
Upravo tu padaju sve maske.
Jer pijetet ne može da postoji samo onda kada vam odgovara. Poštovanje prema preminulima ne bi smelo da zavisi od toga da li se sa nekim slažete, da li delite njegove stavove ili kako ocenjujete njegov život i dela.
A upravo selektivnost pokazuje koliko su parole o empatiji i ljudskosti često prazne. Žrtve i preminuli kao da imaju vrednost samo onda kada njihova imena mogu da se iskoriste za politički obračun, produbljivanje podela i napad na neistomišljenike.
Ali jednu stvar bi morali da znaju.
Ono što je ovaj narod decenijama i generacijama gradio svojom mukom, radom i žrtvom ne može se srušiti preko noći. Ne može nekoliko parola da izbriše istoriju, niti buka može da zameni volju naroda.
Temelji ove zemlje su suviše jaki za one koji svoju politiku zasnivaju isključivo na blokadama, sukobima i podelama.
Srbija je prošla kroz mnogo teža iskušenja. Preživela je ratove, sankcije, stradanja i godine neizvesnosti. I posle svega je ostala na nogama.
Ostaće i sada, bez obzira na one koji bi da je dele i ubeđuju njene građane da je mržnja prema drugom i drugačijem jedini put napred.
BONUS VIDEO
Komentari (0)