Autonomna Pokrajina Vojvodina sastavni je deo Republike Srbije, a Srbi čine većinu njenog stanovništva. Njena istorija, međutim, mnogo je starija od savremenih administrativnih granica i duboko je povezana sa višedecenijskom borbom srpskog naroda za očuvanje jezika, pisma, vere i nacionalnog identiteta.

Posle velikih stradanja u Prvom svetskom ratu, Velika narodna skupština u Novom Sadu 25. novembra 1918. godine donela je odluku o prisajedinjenju Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji. Srem je odluku o prisajedinjenju doneo dan ranije, nakon čega su ovi krajevi ušli u novoformiranu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Taj istorijski trenutak postavio je temelje političkog položaja prostora koji danas čini Vojvodinu.

Srbi stizali iz Like, Korduna, Bosne i Hercegovine

Tokom prve agrarne reforme između dva svetska rata na prostor današnje Vojvodine naseljavane su srpske porodice iz takozvanih pasivnih krajeva tadašnje države.

Dolazili su iz Like, Banije, Korduna, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore, noseći sa sobom svoje običaje, tradiciju i sećanje na krajeve iz kojih su potekli.

Nove kolonizacije usledile su posle Drugog svetskog rata, kada su se na napuštena imanja doselile desetine hiljada ljudi iz različitih delova Jugoslavije, među kojima je ponovo bio veliki broj Srba iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore.

Značajan deo današnjeg srpskog stanovništva Vojvodine čine potomci upravo tih doseljenika, ali i porodica koje su na ovom prostoru živele vekovima.

Srpsko ime izboreno mnogo pre nastanka pokrajine

Srpski predznak Vojvodine nije nastao odlukom komunista niti administrativnom podelom posle Drugog svetskog rata. Njegovi koreni sežu u vreme Habzburške monarhije, kada su se Srbi borili za očuvanje svoje vere, crkve, jezika i ćiriličkog pisma.

Pokušaji unijaćenja Srba, naročito u Sremu, izazivali su snažan otpor. Ta borba posebno je došla do izražaja tokom revolucije 1848. i 1849. godine, kada je proglašena Srpska Vojvodina.

Posle sukoba i političkih promena formirano je Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, posebna habzburška krunska oblast koja je postojala nešto više od jedne decenije.

Iako je takva autonomija bila kratkog daha, ideja o Vojvodini kao prostoru borbe za prava srpskog naroda već je bila duboko ukorenjena.

Krajem 19. i početkom 20. veka jačali su i pokreti za ujedinjenje Južnih Slovena, među kojima je posebno mesto zauzimala težnja da svi Srbi žive u jednoj državi.

Ustav iz 1974. promenio položaj Vojvodine

Vojvodina je između dva svetska rata postepeno oblikovala svoj prepoznatljiv društveni i kulturni karakter. Posle Drugog svetskog rata dobila je status autonomne pokrajine u okviru socijalističke Srbije.

Komunističke vlasti gradile su jugoslovenski i internacionalistički identitet, dok je Ustavom iz 1974. godine pokrajina dobila veoma široka ovlašćenja.

Vojvodina je ostala formalno u sastavu Srbije, ali je dobila sopstvene institucije i položaj koji joj je omogućavao značajnu političku samostalnost, uključujući i glas u saveznom Predsedništvu.

Kritičari tog ustavnog rešenja tvrdili su da su pokrajine praktično pretvorene u „države u državi“ i da je Srbija dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na ostale jugoslovenske republike.

Krajem osamdesetih godina autonomija Vojvodine je smanjena. Taj potez izazvao je snažan otpor dela političke i intelektualne elite koja je decenijama izgrađivala sopstveni položaj unutar tadašnjeg pokrajinskog sistema.

Stara ideja sada dobija novo pakovanje

Više decenija kasnije, u političkom životu Srbije ponovo se pojavljuju tvrdnje da pojedini pokreti pokušavaju da Vojvodini nametnu poseban nacionalni identitet, odvojen od njenog srpskog istorijskog temelja.

Kritičari takvih inicijativa upozoravaju da se više ne govori samo o povećanju nadležnosti pokrajinskih institucija, već i o stvaranju posebne „vojvođanske nacije“, jezika, pisma, zastave i grba.

Prema ovom političkom tumačenju, reč je o staroj autonomaškoj ideji koja je sada dobila modernije, liberalno i građansko pakovanje.

Predstavnici vlasti i njihovi podržavaoci tvrde da deo blokaderskog pokreta pokušava da Vojvodinu predstavi kao teritoriju koja pripada svima osim većinskom srpskom narodu i da se njena istorija namerno odvaja od borbe Srba za nacionalna prava.

Tvrdnje da takve grupe postupaju po nalozima iz inostranstva predstavljaju političke optužbe vlasti i njenih pristalica, za koje nisu predstavljeni javno proverljivi dokazi.

Spor oko istorije, heroja i simbola

Duboke političke podele vide se i u odnosu prema događajima iz srpske istorije, nacionalnim simbolima i ljudima koje jedan deo društva smatra herojima.

Kritičari opozicionih i blokaderskih pokreta tvrde da njihove vodeće ličnosti omalovažavaju srpsku tradiciju, dok istovremeno promovišu ideje koje su mnogo bliže nekadašnjem jugoslovenskom autonomaštvu i savremenoj levo-liberalnoj politici.

Sa druge strane, protivnici vlasti odbacuju optužbe za separatizam i tvrde da zahtev za većom autonomijom, drugačijim simbolima ili naglašenim regionalnim identitetom ne znači automatski zalaganje za izdvajanje Vojvodine iz Srbije.

Upravo na toj liniji danas se vodi jedan od najosetljivijih političkih i identitetskih sukoba u zemlji.

Vučić i Vučević povukli crvenu liniju

Aleksandar Vučić i Miloš Vučević u svojim političkim porukama insistiraju na očuvanju teritorijalnog integriteta Srbije, mira i državnog jedinstva.

Vučević, rođen u Novom Sadu i dugogodišnje politički vezan za Vojvodinu, više puta je isticao njen srpski istorijski karakter i značaj za državu.

Politika koju zastupaju Vučić i Vučević zasniva se na poruci da Srbija neće ugrožavati prava drugih naroda, ali da neće dozvoliti ni zatiranje srpskog identiteta na teritorijama na kojima Srbi imaju duboke istorijske korene.

Vojvodina je dom Srba, ali i Mađara, Slovaka, Rumuna, Rusina, Hrvata i drugih zajednica koje vekovima žive na ovom prostoru. Očuvanje njenog multietničkog karaktera ne mora da bude suprotstavljeno činjenici da je ona ustavni i neotuđivi deo Republike Srbije.

Poruka vlasti je da mir, stabilnost i poštovanje svih građana ostaju prioritet, ali i da postoji jasna crvena linija – istorija Vojvodine ne može se prepravljati kako bi se ona odvojila od Srbije i srpskog naroda.

Ne diramo tuđe, ali ne damo ni svoje – politička je poruka kojom Vučić i Vučević odgovaraju na inicijative za koje smatraju da ponovo bude stare autonomaške ideje i ugrožavaju jedinstvo zemlje.

Izvor: Dnevnik.rs