Od pravosuđa i medija do obrazovanja, stanovanja i zdravstva, program obuhvata gotovo sve oblasti života. Ciljevi su postavljeni široko, a obećanja zvuče privlačno. Ono što nedostaje jesu razrađeni mehanizmi, rokovi, troškovi i merila po kojima bi građani mogli da utvrde da li je obećano ostvareno.

Nije teško napisati da će usluge biti bolje, troškovi niži, a institucije nezavisnije. Ozbiljnost programa vidi se tek kada se objasni kako se do toga dolazi.

1. Reforma pravosuđa: Ko proverava „proverene“?

Prva tačka predviđa „oslobađanje sudova i tužilaštva“, formiranje specijalne tužilačke policije i uklanjanje iz službe pripadnika povezanih sa kriminalom.

Borba protiv korupcije zahteva institucije sposobne da istražuju i najmoćnije. Međutim, izraz „proverena policijska jedinica“ odmah otvara pitanje: ko bi proveravao njene članove, prema kojim kriterijumima i uz kakvu kontrolu?

Odgovornost policajaca, sudija i tužilaca mora da bude pojedinačno utvrđena. Program bi zato morao jasno da razdvoji zakonito ispitivanje odgovornosti od mogućnosti da nova politička većina sama bira koga smatra podobnim.

Obećanje nezavisnosti nije dovoljno bez zaštite institucija i od onih koji tu nezavisnost obećavaju.

1

2. Poreklo imovine: Gde prestaje politika, a počinje postupak?

Druga tačka povezuje proveru imovine funkcionera, povraćaj nezakonito stečenog novca i lustraciju.

Iza takvih najava moraju da stoje odgovori o nadležnostima, dokazima, rokovima i pravu na žalbu. Poreska kontrola, krivična odgovornost i ograničavanje obavljanja javnih funkcija zahtevaju različite postupke.

Nije dovoljno obećati „beskompromisnost“. Potrebno je objasniti kako će ista pravila važiti i za političke protivnike i za sopstvene funkcionere.

Bez toga ostaje otvoreno pitanje kako bi se sprečilo selektivno postupanje.

3. Javne nabavke: Kontrola mora da prethodi presudi

Otvaranje ugovora, jačanje revizije i provera infrastrukturnih projekata jesu ciljevi za koje se može tražiti javna odgovornost.

Ali kada se unapred govori o „preplaćenim“ projektima, potrebno je pokazati na osnovu čega je takva ocena doneta. Kašnjenje ili posebna procedura mogu biti razlog za kontrolu, ali sami po sebi ne predstavljaju dokaz korupcije.

Ozbiljan plan morao bi da navede koje ugovore treba proveravati, kojim redosledom, ko će to raditi i kada će rezultati biti dostupni građanima.

Najava revizije dobija smisao tek uz jasna pravila i obavezu objavljivanja nalaza, bez obzira na političku pripadnost odgovornih.

4. Mediji: Kako sprečiti novu političku kontrolu?

Program najavljuje departizaciju REM-a, promene na RTS-u, ispitivanje odgovornosti i oduzimanje i dodeljivanje nacionalnih frekvencija.

Upravo zato morao bi mnogo preciznije da objasni kako će regulator odlučivati nezavisno od buduće vlasti.

Ako se obećava oslobađanje medija, prva garancija mora biti da političari neće određivati poželjnu uređivačku politiku.

Potrebno je razdvojiti kritiku novinarskog rada, kršenje profesionalnih standarda i eventualnu zakonsku odgovornost. U predstavljenoj tački ti postupci i njihove granice nisu dovoljno objašnjeni.

5. Javni sektor: Stručnjake obećavaju svi, ko ih bira?

Strogi konkursi, profesionalni direktori i finansijska kontrola zvuče kao poželjni ciljevi. Međutim, gotovo svaka politička garnitura svoje kadrove predstavlja kao stručnjake.

Zato su važnija pitanja koja dolaze posle slogana: ko sastavlja konkursne komisije, da li će ocene kandidata biti javne i šta se događa kada direktor ne ispuni zadate ciljeve?

Bez merljivih kriterijuma, „naši stručnjaci“ lako mogu da postanu samo novi naziv za stare partijske prakse.

Departizacija zahteva sistem koji ograničava politički uticaj i kada vlast poželi da postavi svog čoveka.

6. Obrazovanje: Besplatno za porodicu, ali koliko za budžet?

Besplatni udžbenici za sve osnovce i srednjoškolce predstavljali bi značajnu pomoć porodicama. Upravo zbog obuhvata takve mere neophodno je objaviti njenu cenu i način finansiranja.

Isto važi za finansijski dostupne ekskurzije i vanškolske aktivnosti: koliki deo troška bi pokrivala država i prema kojim kriterijumima?

Najave modernih programa, kritičkog mišljenja i praktičnih znanja traže i konkretan plan promena nastave, obuke nastavnika i opremanja škola.

Reforma obrazovanja ne može da ostane na nekoliko privlačnih izraza bez objašnjenja šta se menja u učionici.

7. Subvencije: Novac za sve, a kriterijumi za koga?

Podrška startapovima, preduzetnicima i poljoprivrednicima smeštena je u istu programsku tačku, uz povezivanje nauke i privrede.

Međutim, potrebe tehnološkog startapa, malog proizvođača i poljoprivrednog gazdinstva veoma se razlikuju. Zato obećanje „snažnih grantova i subvencija“ zahteva razrađene programe.

Koliki fond se planira, ko bi imao prednost, kako bi se merili rezultati i šta bi sprečavalo dodelu novca po vezama?

Prelazak na privredu veće dodate vrednosti podrazumeva obrazovanje, ulaganja, produktivnost i tržište. Subvencije mogu biti deo tog procesa, ali same nisu odgovor na sva ta pitanja.

8. Stalni posao posle 12 meseci: Šta ako poslodavac ne produži ugovor?

Predlog da se maksimalno trajanje rada na određeno skrati sa 24 na 12 meseci predstavljen je kao put ka većoj sigurnosti zaposlenih.

Ipak, kraći rok sam po sebi ne garantuje ugovor na neodređeno. Potrebno je analizirati da li bi pojedini poslodavci češće menjali radnike ili posezali za drugim oblicima angažovanja.

Program bi morao da objasni kako bi se sprečavalo zaobilaženje pravila i kako bi se uredili sezonski i projektni poslovi.

Radnicima je potrebna stvarna zaštita, pa se uspeh mere mora procenjivati prema njenim posledicama, a ne samo prema novom broju meseci.

9. Cene hrane: Gde su analiza tržišta i konkretne mere?

Program govori o monopolu uvozničkog lobija i zaštiti zemljišta i vode.

Međutim, tvrdnje o protivzakonitom ponašanju tržišnih učesnika zahtevaju konkretne dokaze. Razlika između proizvođačke i maloprodajne cene mora se analizirati kroz ceo lanac snabdevanja.

Koji segment tržišta je problematičan, kakve mere se predlažu i kako bi se merio njihov efekat na cenu hrane?

Slično tome, obećanje zaštite zemljišta i vode treba da objasni šta bi se tačno promenilo u upravljanju, kontroli i korišćenju tih resursa.

10. Stanovi za mlade: Koliko stanova i po kojoj ceni?

Povoljan zakup, mogućnost otkupa i poreske olakšice mogli bi da pomognu mladim porodicama i zaposlenima u deficitarnim strukama.

Ali stambeni program mora da počne brojevima: koliko stanova, u kojim gradovima, za koliko korisnika i uz koliki trošak?

Ko bi gradio, ko finansirao, kako bi se birali korisnici i koliko bi iznosila kirija ili otkupna cena?

Važno je objasniti i kako bi se povećala ponuda stanova. Bez toga deo finansijske podrške mogao bi da se prelije u više cene.

Budžet nije čarobni novčanik, a stambena politika zahteva mnogo više od obećanja povoljnog krova nad glavom.

11. Zdravstvo: Ambulanta traži i lekara, opremu i održivo finansiranje

Poslednja tačka obećava niže cene lekova, obnovu ambulanti i zapošljavanje mladih zdravstvenih radnika.

Dostupnija zdravstvena zaštita jeste važan cilj. Međutim, za njegovu realizaciju potrebna je procena manjka kadra, rasporeda stanovništva, troškova opreme i uslova rada.

Koliko lekara nedostaje, gde bi radili i šta bi ih motivisalo da ostanu u manjim sredinama?

I najava drastičnog snižavanja cena lekova zahteva objašnjenje mehanizma i načina da se očuva redovno snabdevanje.

Obnovljena zgrada bez osoblja i opreme ne rešava problem pacijenta. Zato zdravstvena politika mora da poveže ulaganje u objekte sa dugoročnim finansiranjem ljudi i usluga.

Predstavljenih 11 tačaka nudi širok spisak ciljeva, ali u dostavljenom materijalu nedostaje razrada koja bi omogućila procenu njihove izvodljivosti. Građani imaju pravo da uz obećanje boljeg života dobiju i računicu: koliko košta, ko plaća, ko sprovodi i do kada.