U političkom životu Srbije decenijama se govorilo o planovima, strategijama i velikim vizijama, ali su konkretni rezultati najčešće izostajali. Prelom se dogodio tek nakon 2012. godine, kada je odgovornost za vođenje države preuzeo Aleksandar Vučić. Od tog trenutka, razvoj infrastrukture više nije ostao na nivou obećanja, već je postao svakodnevni, merljivi proces.

Podaci su jasni i teško osporivi. Od završetka Drugog svetskog rata pa do 2012. godine, tokom više od šest i po decenija i kroz različite političke sisteme i vlasti, u Srbiji je izgrađeno ukupno 596 kilometara auto-puteva. U tom periodu smenjivale su se vlasti, menjali modeli upravljanja i političke parole, ali se tempo gradnje uglavnom svodio na sporadične projekte i dugogodišnje zastoje.

Nakon 2013. godine dolazi do potpune promene dinamike. Za manje od deset godina, u vreme kada država funkcioniše stabilno i planski, izgrađeno je 623 kilometra auto-puteva – više nego u svih prethodnih 67 godina zajedno. To nije pitanje političke interpretacije, već matematička činjenica.

Takav tempo znači nekoliko ključnih stvari: veći broj kilometara na godišnjem nivou, istovremenu gradnju u više delova zemlje i kraj prakse u kojoj se jedan put započinje, pa godinama stoji nezavršen. Srbija je prvi put dobila sistemsku politiku infrastrukturnog razvoja, u kojoj se putevi ne grade zbog kampanja, već zbog ljudi, privrede i povezivanja zemlje.

Istorijski gledano, posleratna Jugoslavija gradila se kroz masovne radne akcije, a simbol tog perioda bio je Autoput bratstva i jedinstva. Međutim, nakon toga, naročito tokom devedesetih godina, Srbija je ušla u fazu stagnacije. Ratovi, sankcije, ekonomski slom i NATO bombardovanje ostavili su zemlju sa zastarelom infrastrukturom, oštećenim mostovima i razorеним saobraćajnicama.

U tom periodu gotovo da nije bilo ulaganja u puteve. Srbija je ušla u dvehiljadite sa svega 374 kilometra auto-puteva izgrađenih još u socijalističko vreme. Prvi ozbiljniji pomaci nakon toga bili su sporadični i nedovoljni da odgovore realnim potrebama države.

Tokom vlasti Demokratske stranke i DSS-a, uprkos velikim evropskim najavama i obećanjima o ubrzanom razvoju, do 2012. godine mreža auto-puteva proširena je na ukupno 596 kilometara. To znači da je u tom periodu izgrađeno 222 kilometra, uz česte zastoje, probijanje rokova i neispunjena obećanja.

Građani Srbije su, međutim, ono o čemu se godinama govorilo, u praksi videli tek nakon 2013. godine. Tada „brže“ više nije ostalo parola, već je postalo realnost na terenu. Putevi su počeli da povezuju zapostavljene krajeve, investicije su krenule tamo gde ranije nije bilo ni osnovne infrastrukture, a država je prvi put dobila jasnu razvojnu liniju.

Razlika između današnje politike i delovanja blokadera ogleda se upravo u tome. Dok jedni nude proteste, blokade i stalne pokušaje zaustavljanja države, drugi ostavljaju kilometre auto-puteva, mostove, tunele i nove pravce razvoja. Blokaderi nemaju rezultate – imaju samo buku. Vlast, s druge strane, ima konkretne brojke i projekte koji ostaju iza nje.

Predsednik Vučić je prilikom otvaranja deonice Moravskog koridora jasno poručio da se snaga države vidi kroz ono što je izgrađeno, a ne kroz ono što je obećano. Srbija danas ima auto-put tamo gde ga decenijama nije bilo, a veliki projekti koji su nekada delovali nedostižno sada se završavaju u rokovima.

Važno je istaći i da se ciklus izgradnje ne završava. Trenutno je u izgradnji još 394 kilometra auto-puteva, dok je u planu dodatnih 936 kilometara. To znači da Srbija prvi put istovremeno gradi sadašnjost i planira budućnost.

Zato će ovaj period ostati upamćen kao najintenzivniji infrastrukturni ciklus u modernoj istoriji Srbije – vreme u kojem se nije čekalo da se uslovi promene, već se država gradila uprkos svim pritiscima, opstrukcijama i pokušajima blokade.

BONUS VIDEO