Hrvatska traži odštetu za Morinj – iako je ta odšteta jednom već plaćena. Hrvatska faktički prisvaja školski brod „Jadran“. Hrvatska postavlja zahtjeve za povraćaj zemljišta u Boki pod izgovorom brige za „sunarodnike“. Hrvatska mijenja imena bazena u Kotoru, nameće narativ i dolazi usred Crne Gore da javno drži lekcije i demonstrira političku silu. Sve to se dešava pred očima crnogorske javnosti.

A reakcija državnog vrha? Tišina.

Nema jasne poruke, nema zaštite državnih interesa, nema crvene linije. Nema ni minimuma političkog dostojanstva. Kao da se računa da će se problemi riješiti sami od sebe – ili da će narod zaboraviti.

Istovremeno, kada Srbi u Crnoj Gori – koji čine gotovo trećinu stanovništva – traže elementarna prava: ravnopravan status jezika, institucionalno priznanje identiteta ili mogućnost dvojnog državljanstva, tada se diže panika. Tada se govori o „ugroženosti države“, „ruskom i srpskom uticaju“, „okupaciji“ i destabilizaciji.

Dakle, kada Hrvatska postavlja konkretne, materijalne i političke zahtjeve – ćuti se.

Kada Srbi traže prava koja imaju svi narodi u demokratskim državama – tada se viče o opasnosti po državu.

To nije politika. To je dvostruki standard.

Crna Gora nije ugrožena srpskim jezikom niti dvojnim državljanstvom. Crna Gora je ugrožena ćutanjem svoje vlasti, nedostatkom kičme u spoljnoj politici i spremnošću da se nacionalni interesi žrtvuju zarad „dobrih odnosa“ koji su dobri samo za drugu stranu.

Država koja ne zna da kaže „dosta“ – vrlo brzo prestane da se pita.

A vlast koja ćuti dok joj ponižavaju državu, a viče kada narod traži prava – jasno pokazuje kome služi.

(Borba.me)